Peti album black metal projekta originalno iz Novog Zelanda čiji je glavni član preselio u bratsku nam Škotsku donosi odličnu kombinaciju modernog black metala sa nekim progresivnijim aspektima čak u neku malu ruku podsjećajući na čuveni Emperor na svome vrhuncu, pogotovo u epskijim dijelovima. Asocijaciju uzeti sa zrnom soli ali to bih pomislio na polovicama dobrog dijela pjesama. Nije čista desetka, ali je odličan album za sve poklonike žanra. Konceptualno baziran na antinomijanizmu- tendenciji odbacivanja moralnih zakona ili optužbi za isto od strane samoprozvanih čuvara morala u periodu kasne antike, termin se koristio u obračunu sa nekim gnostičkim sektama, a preživio je i do u muslimansko doba, i korišten uglavnom kao sredstvo obračuna sa političkim ili teološkim neistomišljenicima. Heh, ta nisu lovovi na vještice došli niotkud, a mogli bi reći i da je kasnoantička varijanta termina "jugokomunisti" dizajnirana u svrhu širenja moralne panike i difamacije karaktera zajednice koju je prvotna kršćanska crkva htjela uništiti. Na našim prostorima imamo pregršt primjera koji dokazuju kako se malo šta otad promijenilo. Album otvara 'Radiant aperture', koja nakon kratkog uvoda crkvenih zvona prelazi u opaku black metal rafalnu blastbeat paljbu, i u tome nije ništa posebno u odnosu na masu drugih bendova koji koriste švedski norsecore pristup black metalu. Ne traje to dugo i dolazi do prvog usporavanja i clean varijanti mračnog zborskog pjevanja, sve u skladu sa postulatima sa inkarnacijom žanra iz kasnih devedesetih. Dark Funeral sa malo više atmosfere recimo. Simfonijski brejk oko treće minute i prvo pojavljivanje te neke Emperor tendencije, ali nije baš očito da bih sad poginio na tom particular brdu, pogotovo jer se pjesma vraća na taj, danas standardni black metal. Mračno je, atmosferično, i nije dosadno. Najveća zamjerka su iritantni click bubnjevi, ali neću sitničarit, dobro je.



'Nitmur in vetitium' nastavlja sa black metalom u punoj brzini sa uplivom tog simfonijskog aspekta iako su klavijature dosta jednostavne. Nosilac zvuka benda je ipak gitara koja dominira u mixu. Šestosminski riff koji slijedi izmjenjuje se sa psihotičnim pasažem prije nego uspori u humpta dupmta ala sve živo iz kasnih devedesetih, ali nije ni Thorns bio imun na takve stvari. Stvar kasnije nastavlja zacrtanim kursom black metal rifforame sa određenim progresivnijim gledanjem na odabrani žanr te mi kraj pjesme najviše podsjeća na spomenuti Emperor.

'Lebenswelt below' počinje sporije, sa nepravilnim ritmom i u nekom težačkom raspoloženju praćeno i upakirano sa izvrsno odrađenim vokalima. Prvi luđački ispad koji istini za volju više uzima od Akhlysa negoli od Skandinavaca dolazi nakon dvije minute pjesme. Suvišno za reći da je paleta utjecaja dobro posložena. U periodima kada bismo pjesmu mogli nazvati 'majestic' se opet dobiva dojam Emperora na epskijim momentima 'Anthems to the Welkin' at dusk albuma, što je upareno sa ostalim elementima i bend to radi odlično.

'Charnel quietism' nakon laganijeg intra iskače u monumentalnoj grandioznosti, sa tim nepravilnim riffovima prije nego pređe u blast beat koji ovdje evocira i malo kasnog Limbonic Arta da budem iskren, 'pogotovo Ultimate death worship' faza, ali bez pretjeranog sympho utjecaja. Igra gitarskih pasaža u sporijem tempu isto zvuči vraški dobro (pun intended), dok sama pjesma nastavlja utabanim stilom albuma, ovaj put sa jednim razvijenim laganijim dijelom koji je mogao biti uvod u kakvu Dodheimsgard pjesmu u neka prošla vremena, da bi uletom solo gitare dobili melankolični dio pjesme koji je mogao biti bilo šta, od Dimmu Borgira do Arcturusa.

'Phaneron engulf' je intermezzo', dok je naslovna 'Antinomian ascetism' najdulja na albumu, spora i grandiozna black metal stvar koja iz toga prelazi u žešće riffove i tendencije, ništa drukčije od prethodnih stvari; red blacka, red malo luđeg, red malo laganijeg- a sve u nekoj konzistentnoj atmosferi koja varira od mračnog do epskog. Album koncu privodi skladba 'Exultation of ceaceless defiance'.

Odličan početak godine za ovog recenzenta sa više nego dobrim black metal albumom. S obzirom na usporedbe koje sam izvukao iz zvuka mislim da bi se svaki fan žanra mogao poslastiti.

Tracklista: 1. Radiant Aperture, 2. Nitimur in Vetitum, 3. Lebenswelt Below, 4. Charnel Quietism, 5. Phaneron Engulf, 6. Antinomian Asceticism, 7. Exultation of Ceaseless Defiance

Ocjena (1-10): 8,5

marko šiljeg // 09/01/2025