Koliko je free jazz popularan u ekspanziji muzike koja teži ka određenoj selekciji sveopšteg postojanja i kretnji u više pravaca govori ponajviše Peter Brötzmann, koji drži za anonimuse ostale članove, ako bi smo malo istražili divili bi im se zbog njihovih saradnji, izdanja.

Insistiranje na free jazz-u je slušljiv pokušaj, iako možda u razmišljanju o istom postoji samo nekoliko izdanja, muzičara koji se istinski protive avangardi, Peter Brötzmann snažno. Mislim da najteže borbe vodi sa njima u muzici koju ako bi smo htjeli poput nekih hipstera mogli provoditi sate i sate slušajući je, gledati ravnodušno na pojedinačne susrete sa obilježjima fašizma u prolazu u vidu grafita, trpjeti, koji iz postojanja razloga ne izazivaju tu senzaciju lošeg u nama, toliko da jutro nakon gledanja kad se probudimo imamo osjećaj da u našoj sobi autor istih stoji u polučučnju sa jednim koljenom na zemlji i jednim koljenom savijenim sa stopalom na zemlji. U crnačkoj muzici, današnjem hip hop-u možemo čuti o tome kako ljudi u svojim kućama i sobama doživljavaju holokaust, čak i posredstvom crtanja grafita, "Rick Ross - Teflon Don" ili Curren$y - Seat Change ft. Snoop Dogg. Postoji mogućnost da se isti taj koji to crta šali, da tom položaju doda izraz lica koji izgleda kao holokaust koji je izazvao sprej samo, ne doživljeni teror, već refleksija urađene zabranjene radnje, što je nekad i kažnjivo, ali autor možda želi da se našali i kao potomak člana pokreta. Isto kao i sa nekim noise albumima, određeni početak postoji u free jazz-u, slobodnoj improvizaciji, mada on u Peter Brötzmann-ovom muziciranju je uvjek pojava iznova, snaga i sloboda su uvjek dostupni kao machine gun. Određeni začetak u slobodi primjene određenog udarca na bubnjevima je istinska manifestacija koja danas u opštoj popularnosti muzike ima tu pojavnost u vidu ručno rađenih instrumenata, pedala koje se koriste, palice, metali... kojima se udara po svemu i svačemu. Vrijeme u kojem se nekad živjelo u skladu sa kojim se i snimalo na ovom izdanju je vrijedan detalj koji bi valjalo čuti. Dominacija bubnja i duvačkih instrumenata u miksu, bas koji se samo snima i predstavlja interesovanje za slušanje kao jedini način postojanja je jako primamljiv kad je muzika u pitanju. Najradije biram taj momenat koji je na izvjestan način obilježio određeni period mojeg života. Pojavom kablovske televizije sve počinje da se mijenja i u toj strahoti, ličnoj, slušam sve i svašta u vidu incidenata pojedinačnih, koji su do skoro bili nezamislivi. Iznenađujuće dobar osjećaj postojanja svih onih klupa od tri sjedeća bloka, betona, ne onog brutalističkog već određene nužnosti da se sjedne koja izgleda tako samo, a izgled govori da se to nikad ne desi, bez da se jastuk stavi pod guzicu. Neđe je ovo vrijeme trajanja, načina razmišljanja iza nas, ali interesantno poređenje sa '81 godinom, mislim na 2017-2018-tu koje bi poredio, za mene ili nas za koje su devedesete bile sve ono loše, pa se tih devedesetih živjela '81,  tako će nadam se i 2017-2018 živjeti opet ako nas zadesi neka nevolja. Njegovo prisustvo u muzici je itekako ostavilo traga na život koji postoji nakon Alice Coltrane, Sanders-a, Santane... Zvuk električne bass gitare koju danas slušamo u muzici na pjesmi Double Meaning je itekako bezvremena manifestacija zvuka kako treba da zvuči taj instrument i u smislu kako bi on trebao da se svira, slobodno, bez opterećenja da li je instrument naštimovan, već da li su žice dovoljno zategnute. Taj odnos prema tehnologiji je dobar način da se objasni i kontrabasom postupak sviranja električne gitare samo ako instrumentalista ima ulaz nekim putem u miksetu ili je dovoljno usmjeren mikrofon.   Naslovi:
1.Eine Kleine Nachtmarie 9:28
2.Trotzdem Und Dennoch 9:28
3.Special Request For Malibu 22:20
4.Opened, But Hardly Touched 21:08
5.Double Meaning 22:32

ocjena albuma [1-10]: 5

edo žuđelović // 06/02/2023