Još jedno vrlo interesantno reizdanje stare ploče iz kataloga Helidona je ovaj debi album nekadašnjeg bračnog dvojca Melite i Vena Dolenca iz Tržiča objavljenog koncem 1980. godine u vrijeme najezde novog vala i punka. Daleko od toga da je ovaj dvojac tada bio poznat, a k tome, nisu imali nikakve veze s kurentnim trendovima. Njih dvoje bili su zajedno još od ranih 70-ih, Veno se između ostalog bavio i likovnom umjetnošću (napravio je nadrealističan omot ove ploče), a 1977. su osnovali bend Sedmina u potpuno akustičnom formatu s još šestero glazbenika koji su imali bogati dijapazon instrumenata - bisernicu, brač, flautu, violinu, violu, gajde, harmoniku, drombulje, te naravno, akustične gitare i povremeno klavir. Do 1982. su snimili dva albuma, potom se brak raspao, oboje su nastavili solo karijere, a Veno je koncem 90-ih oformio novi bend Duma s pjevačicom Klarisom Jovanović, te potom okupio novu postavu Sedmine objavivši još 3 albuma do konca 20. stoljeća. Otada je zamrlo njihovo diskografsko stvarateljstvo, a Veno se nastavio baviti slikarstvom. U tom fahu je aktivan još od 1969. (rođen je 1951.), prvu izložbu je imao 1976., može ga se pronaći i kao dizajnera nekih ploča, 1988. je dobio nagradu Prešernovega sklada za Gorenjsko, a ima i ilustracije za knjige čiju je izložbu 2013. postavio u Tržiču. Moram priznati premda sam nadebelo pratio jugoslavensku glazbenu scenu još od konca 70-ih, za ovaj bend nisam čuo. Jednostavno mi je promaknuo ispod radara, a i prekopavao sam po sjećanju nisam li omotnicu ploče vidio negdje u katalozima robnih kuća, po policama trgovina ploča i kaseta, knjižarama, na buvljacima, rasprodajama, po fonotekama starijih freakova koji su imali kolekcije rocka prije pojave punka, ali ništa. Čak se niti ne sjećam da sam negdje nešto čitao o tome jer istini na volju, tada i nije bilo mnogo domaće glazbe jer je ploču snimiti i objaviti bio vraški težak posao. Stoga mi je čudno, budući da je Helidon imao odličnu distribuciju po cijeloj bivšoj državi, a ja sam znao tumarati tražeći štošta kada sam putovao uzduž i poprijeko, da nisam naletio na ovo unikatno djelo. Ovaj njihov debi je uistinu specijalno originalno zanatstvo koje je u ondašnjim okvirima scene bilo teško kategorizirati. Nalazi se na rubovima popularne glazbe. Jednom nogom u klasičnoj komornoj glazbi, drugom u progressivnom rocku okrenutom folku i akustici, dušom u posve odvojenom entitetu koji nimalo ne mari za kalupe i principe, ponajmanje za privlačnost mainstream potrošnje. S današnjeg aspekta, slobodno ću se izraziti da su bili preteča new-agea, neo-folka, etna i world musica, na određeni način i tadašnja avangarda koja možda čak nije bila niti primijećena kao takva barem kod zanesenih kritičara i diskofila koji redovito traže ono 'nešto posebno'.



Melitin vokal je maglovito nježan, samozatajan u sopranu, ponekad čak i s opera manirom, a Venov također visoki nazalni tenor kojeg isprepleteno pjevaju tokom čitavog albuma od 12 pjesama. Način vokalizacije melodija navelike podsjeća na kasni srednji vijek koji je ostao koliko-toliko upamćen po sakralnom i narodnom izričaju, te trubadurima prije same pojave gotike i renesanse. Zato su i tekstovi (na slovenskom, dakako) prožeti ljubavnim melankolijama, odanošću, privrženošću, tugom, milosrđem, ali i turobnijim preokupacijama - tugom, opakim mrakovima i depresijama stvarajući epske obline potištenog hippy dueta sklonog elegijama i baladama bez imalo akcenta ka revoltu čak i u intimnoj pobudi. Naizgled bi se reklo, ali oni malobrojni su se možda prevarili. Uvodnu "Pesem o Tanji" na liriku Sergeja Jesenjina provukli su kroz nježni performans laganih staccata akustare tambure i brača, te naglašene melodije klarineta, flaute i pozadinske harmonike idilično uronivši u tada nespecifičan i neobičan folk ugođaj, apsolutno netipičan u to vrijeme, dok je naredna "Jutro" već nešto ležernija i vedrija s legatima protkanim klavirom Lade Jakše prolongirajući na određeni način tu hippy/ flower-power sintagmu blagog rocka. Od te pjesme nadalje sve tekstove potpisuje Veno nizajući uglavnom kratke, trominutne teme s bogatim sviračkim pasažom u kome se na tančine prati i pazi svaki ton. "Pesem" je prvi mračni progressive u dinamičkom raspoloženju o neumitnoj smrtnosti koja uključuje hippy veličinu Taj Mahala, pogubnost veze s Luciferom, grobarom i kopljem u prsima crne jame koja sa smijehom ruši barikade. Tu se otvara i poglavlje vrlo slično romantičnom beznađu Nick Drakea što se u još nekoliko navrata može uočiti, posebice u malčice rasplesanoj i najduljoj "Magdalena" (jedina s kratkim intervalima udaraljki) otpjevanoj tim nazalnim tenorom Vena o nesretnoj, hudoj ljubavi i prevari, a zanimljivo jest da u zadnjem dijelu koriste i samplove crkvenih zvona što je za ono vrijeme u ovakvom bendu bio veliki kuriozitet. Možda i jedinstven - produkciju je radio Jakša, a snimano je u Helidon studiju.

Ima tu i ponešto natruha Dylanovog folk-rocka u "Angel varuh" (drombulje daju kratki melodičan efekt na jednostavni gitarski legato), a i Joan Baez nesretne socijalne romantike "Deklica z vžigalicami" 'ki nemo gledata z neba že mnogo, mnogo let ta čudni svet'. Rock je još prisutan i u ledeno-nježnom erotskom duetu "Etuda" ('bila si školjka odprta v tišini sobe srca/ stresel sem dušo na mizo in tuje hladneje kot smrt... le to je razlika da danes, ni včeraj in bog ve zakaj') s razigranim Jakšinim jazzy klavirom. Ponajbolji komad i vruhanc ploče, po mom skromnom sudu je duet "Veter beli konj" u kome je korišten uistinu malo prisutan priručni instrument - savitljiva čvrsto lijevana čelična pila kakva se danas rijetko viđa. Nekoć je služila za rušenje drveća, bila je obično dugačka oko 2 metra, široka pedalj, imala je stotinjak naoštrenih zubaca koji su se brusili finom turpijom i premazivali slaninom, a za upotrebu trebale su dvije osobe da je uzajamno potežu naprijed-nazad. Jedna osoba je teško s njom mogla prepiliti drvo s obzirom da je savitljiva. Samo korištenje u ovoj pjesmi je vrlo delikatno umijeće vibracija njene savitljivosti; maestro je bio Matija Terlep, inače flautist i gajdaš benda odsviravši s pilom nevjerojatno nježan solo prevlačeći gudalom zvučeći poput theremina!!! I to je još jedan doprinos avangardnom pristupu kojeg nisu u to vrijeme imali niti Throbbing Gristle ili SPK, inovatori experimental/ industrial rocka, a čisto sumnjam da je Sedmina uopće i znala za njih. Poetika je metaforična i vješto sofisticirana priča o radničkoj klasi iz prizme konja koji vuče i tegli - 'veter beli konj, zakaj bežiš v dan?/ v glavi ti odmeva, privid zelenih sanj/ ...potujem vsa ta leta, da lahko trpim/ nekoč bom zlomil ure, da se v njih naspim'.

Jasno je da su Melita i Veno bili puni strasti i ljubavi, moguće i ondašnjeg uobičajenog creda sex'n'drugs (vjerojatno marihuana, a možda i LSD) bez rock and rolla, da su se kužili 100%, bili su odlični vokalisti, a Veno i gitarist na 6 i 12 žica prezentirajući kroz stihove i glazbu svoju duboku intimu. Pred konac ovog koncepta koji dolazi sam po sebi analizirajući ga od pjesme do pjesme, stvarali su mnoštvo slika, takoreći prijatno halucinogenih, koji puta i poetski bajkovito ekscentričnih 'sivi dvorec sredi glave, dviga stolpe do neba/ pod oblokom v možganih čaka moja ljubica' nagovještavajući svoj skori razlaz u znakovito imenovanoj "Ljubica" nastavljajući refrenom 'čudna je ljubezen/ tvoja ljuba, moja paranoja'. Možda su se tada samo igrali i zafrkavali o emotivnosti jer hippy generacija baš i nije mnogo marila za vjernost u skladu s načelima 'peace & love', 'make love not war', prvim javnim slobodama, porno filmovima i čuvenim omotom avangardne ploče "Unfinished Music No.1: Two Virgins" (1968) John Lennona i Yoko Ono gdje su se slikali potpuno goli i dobili najgore moguće recenzije. Melita i Veno su pristupili nježnoj provokaciji koju nitko nije primjetio, a stoga nimalo nije čudno da se niti vesela "Svatba" u pravom alpskom krajoliku nije uspjela nametnuti barem kao radio hit himna jer uz 3 minute prpošno odvaljene umjerene polka-poskočice ima totalni horror epilog. Ako ste čitali Kumičićeve "Zađuđene svatove", ova pjesma je strašno jezovita i makabrična neo-folk/gothic/dark himna prije pojave Bauhausa, David Tibeta i njegovih Current 93, a naposljetku i planetarno popularnog Nick Cavea. Iznenađenje je predzadnja "Ogledalo", koju pjeva Veno u potpunoj black-metal liriki 'zvita čaka gola kača, z ognjem ki se v njej budi/ gleda sliko ki se vrača in na steklu izhlapi/ ...vase kliče lačne tiče, naj jo nanesejo na pot/ v črno dušo da prekliče, srečno ime iz dni zablod... ptice so planile s kriki/ blisk iz daljine galaksije gre skoz čelo do možgan/ da se v maternico zlije in razpeni ocean', ej-hej??? Kako to još nisu uočili barem slovenski metal bendovi? Za inspiraciju... A zadnja "Uspavanka" je totalni horror 'z žebljem v glavi, pol človek, pol riba, zdaj sanja in spi'.

Sad mi je jasno da njihovu glazbu i pristup apsolutno nisu shvaćali oni koji su je trebali. Barem kritičari ako su dobili ploču na recenziju da nešto napišu. Da je nije publika shvaćala ako je kojim slučajem kupila ovaj album, još mi je donekle razborito za shvatiti. Imali su vrlo čudan, neobičan i inovantan stil koji umije već nakon prvih par minuta površnog slušatelja baciti posve izvan takta, ali Melita i Veno nisu bili igrači koji su pucali penale i zicere. Igrali su konceptualnu spletku umjetničkog, Shakespearevskog albuma koji se tumači analizom. Išli su da naprave najbolji doseg tadašnjeg umjetničkog stvarateljstva koje neće biti podložno instant hoblanju, a rekao bih, Veno je iz sebe izvukao poetski maksimum u konceptu što nalikuje abnormalno artističkom filmu. Svaka pjesma ima definiranu podlogu i jasno usmjerene relacije fabule s nevjerojatnim zapletom i raspletom u bogatoj instrumentalnoj šarži preblagih figura, a one su mahom odbijale radio urednike da bilo što vrte s ove ploče jer nisu imale zabavan karakter što bi išao u skladu barem s hippy izvođačima poput Drugog Načina, Drage Mlinarca, Kladivo, Konj In Voda, Josipom Lisac... Da ne duljim, ovo je istinski dragulj i veliko otkriće, prethodnica mnogih svjetskih dark/ gothic i etno/world-music žanrova, a tu se uključuje i hipsterska blagodat neo-americane i indie-folka. Nevjerojatno je iz aspekta 21. stoljeća da su s ovakvom pločom bili posve nezamijećeni i neprimjetni, ovo je istinsko remek-djelo bez ijedne mrlje. Otvoreno za daljnju perspektivu. Temelj budućnosti. I uistinu ovu ploču treba otkriti i razumijeti jer je nepoznati jugoslavenski i slovenski unikat.

Naslovi: 1.Pesem o Tanji (S. Jesenjin), 2.Jutro, 3.Pesem, 4.Magdalena, 5.Angel varuh, 6.Deklica z vžigalicami, 7.Veter beli konj, 8.Etuda, 9.Ljubica, 10.Svatba, 11.Ogledalo, 12.Uspavanka

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 17/02/2022