LucidFer je jedan od onih glazbenih pokušaja za koje čovjek ne zna što da uopće očekuje kad ih dobije na slušanje. Google jedva da daje informacije, i uglavnom pokazuje kojekakve poveznice na članke o sotoni, što je veoma razumljivo s obzirom na igru riječi u nazivu. Kako se čini, radi se o bendu nastalom u trenu kad članovima stari projekti na kojima su radili prestaju odgovarati.
Naslov prvog albuma: Vol.1, što je vrlo jednostavan i izravan naziv, koji me osvojio od početka. Na naslovnici dječak koji kuca na vrata s natpisom "666". Imaginarij je time popunjen, ali ne baš odgovarajućim motivima, pa mi nije jasno kako se uklapa u ono što se na albumu čuje. Naime, igra riječima u nazivu "LucidFer" ostavlja odjednom i previše i premalo toga zamišljanju. Referenca na Lucifera je očita, kao i aluzija na lucidno (ipak, kako se Lucifer i lucidno u išta na ovom albumu uklapaju?), ali sufiks "Fer" i razlog iz kojeg se stilizira velikim slovom nije pretjerano jasan. Jeste li FER-ovci i volite svoj fakultet? Nadalje, motiv djeteta koje ulazi u sobu broj 666 asocira na neinventivni goth-rock ili krajnje pojednostavljen progressive death metal. Dijelom sam, povučen naslovima pjesama (Seventh Seal, I Rode With Death, No Faith, Sailing, Lonely, i tako dalje) i vizualnim motivskim kompleksom, očekivao neki opaki i grubi metal snimljen u frendovoj garaži kakav sviraju bendovi koji se ne uspijevaju izvući iz gliba sladunjavog plagiranja svojih žestokih tinejdžerskih uzora.

Dakako, bio sam odveden na jako, jako pogrešan trag.

Naime, ono što se ovdje može čuti je ugodni, spori rock, koji dosta citira od grungea i dream popa, i nešto manje od bluesa. Kombinacija stilova nije nešto pretjerano originalna, ali nitko nikada nije ni rekao da baš svaki bend koji se osnuje mora donijeti glazbenu revoluciju. Ponekad je bolje pokušati ukalupiti se u već viđeni zvukovni i stilski dijapazon i ne eksperimentirati previše. Igra na sigurno ovdje se isplatila, i to mnogostruko.

Kombiniranje stilova, učinjeno kroz generalno pridržavanje jedne odrednice s brojnim citatima iz nekoliko drugih je, rekao bih, općenito glavna značajka današnje glazbe. Netko zlonamjeran će reći da se time ne unosi ništa novo u općeglazbeni korpus, i da se time zapravo pedantno jaši na leđima starijih glazbenih genija. Ponekad se mogu složiti s takvom tvrdnjom, te cijenim kad je eksperiment izveden dobro i na način da zbilja donese nešto novo u glazbu. S druge strane, izaziva mi migrenu čuti da se eksperimentalnim pristupom naziva isključivo nabacivanje brojnih citata koji sami po sebi jedva da idu zajedno. U tom smislu se izbjegavanje pretjeranog eksperimentiranja pokazalo kao pun pogodak za LucidFer, jer je ostanak u komfornoj zoni označio i vješto stilsko manevriranje kroz ono što se razumije i što je poznato. Mislim da je to mnogo bolja opcija od loše izvedenog pokušaja hrvatske stilske revolucije kriptičnih žanrova, ili postizanja nečeg "što se u Hrvatskoj još nije čulo", a koji završava uronjen u sušto nerazumijevanje samoga sebe. Rezultat je, kao što sam napisao, ugodni dream pop-informed rock, malo žešći i agresivniji od klasičnog dream popa čiji se utjecaj osjeti (na umu ovdje imam Girls Names i DIIV), a opet prenježan za citirani uobičajeni rock/grunge (a ovdje na umu imam Staind i, još i više, Alice in Chains). Naravno, ukomponirajte ovdje još zgodne citate shoegazea i bluesa, i sad se može lakše zamisliti kako LucidFer zvuči.

A kako se to obistinjuje u praksi?

Odgovor koji mi prvi pada na pamet je: vrlo nekomplicirano. Već na prvo slušanje je evidentno da kod LucidFera ne postoje neke značajnije stilske ambicije, i da je bend vrlo zadovoljan time što svira. Pretenzija na kretanje u pravcu u kojem se ne bi osjećali ugodno nema, što cijeli album čini neposrednijim i pristupačnijim. Stoga, nema ni kompliciranih ni pretjerano elaboriranih iskoka koji bi stršali u ostatku glazbe kao da ovamo ne pripadaju, niti ima onog neugodnog osjećaja da se htjelo reći puno, a reklo se malo. S druge strane, takvo kretanje poznatim i dobro utabanim stazama ostavlja lagani dojam da se sve to već negdje čulo. Međutim, to u ovom slučaju i nije nešto što bi se trebalo zamjerati ili označiti kao neinventivnost i držanje za uzor do razine plagiranja, nego jednostavno pripisati stilu.

Izvedba je na solidnoj razini, ali tu razinu ne uspijeva nadmašiti kako bi dosegla razinu virtuoznog. U glazbi ovakvih stilskih odrednica virtuozno sviranje zapravo i nije potrebno, pa sve skupa može lijepo funkcionirati ne zvučeći neuspješno.

Nažalost, posebna zamjerka može se uputiti pjevaču, koji na trenutke zvuči kao da mu je neugodno sa samim sobom, i ne uspijeva dovoljno dobro izvršiti zadatke koje si sam postavlja. Njegov glas u zadanim parametrima ne funkcionira najbolje bez dodatne harmonijske vokalne podrške, pa samim time predstavlja i najslabiju točku ovog albuma. Ono što u ovom slučaju imam na umu su pomalo bizarni pokušaji soliranja (pogotovo u uzlaznim legato-tonovima duljeg trajanja) koji slušatelja ostavljaju zbunjenim. To se najbolje očituje na, primjerice, Island in the Sun ili Seventh Seal. Pa ipak, boja glasa odlično odgovara glazbenim mislima, smjerovima njihove razrade, i ambijentu koji se na albumu stvara. Problem je jedino u tome što boja glasa nije dovoljan temelj za izgradnju čvrste izvedbe. Uklapanje vokala u pozadinu ostalih instrumenata i njegovo slabije isticanje bi mogli riješiti odnosno zamagliti problem, jedino što bi LucidFer tada zvučao previše kao neshvaćena verzija DIIV-a, a nisam siguran da je to smjer u kojem se bend želi (ili treba) kretati.

Što se tiče tekstova pjesama, možda je nesigurnost u sposobnosti tekstopisca da uspješno manevrira poetskim i akustičkim karakteristikama hrvatskog jezika uvjetovala izražavanje na engleskom, ali to za LucidFer ne predstavlja poseban problem, jer pjesme s tog stanovišta zvuče sasvim dobro, i tekst se ritmički i melodijski jako lijepo poklapa s glazbom. Odmaknemo li se od meloritamskih karakteristika tekstova, naime, otkriva se drugačija priča. Oni, ipak, s pjesničkog aspekta, ne odmiču od općih mjesta današnje glazbe, te se ponekad stječe dojam da služe bendu kao izlika da ima pjevača. Takvo hvatanje za općepoznate figure očito je, primjerice, u Seventh Seal, gdje tekst kaže: Behind this point there's no returning,/ I keep forgetting the glow in your eyes,/ When you said there's no way out of this,/ for us; ili u Sailing, koji započinje stihovima: I'm sailing today,/ for unknown shores/ sliding away/ from ghosts of before. Slijedom toga, iako se vidi da je uložen trud oko poravnavanja ritma teksta s ritmom glazbe, rekao bih da se u rješavanju tekstualnih nedoumica previše išlo linijom manjeg otpora, što je rezultiralo time da tekstovi vrve zanimljivim slikama koje zaslužuju dobru i temeljitu razradu, a koja se pak ostvaruje kroz olinjale stilske figure koje djeluju kao da ih je napisala Christina Milian u depresivnoj fazi. Ne znam da li da to pripišem nezainteresiranosti tekstopisca za tekstove, ili njegovoj neumješnosti u dovoljno okretnom baratanju engleskim jezikom da njime izrazi priču koju ima u glavi.

Zanimljiv spektar slika i motiva krije se u I Rode With Death, koja po meni predstavlja vrhunac albuma u gotovo svakom smislu. Tekst je, doduše, nepotrebno oslabljen prejednostavnim stihovima refrena koji se bazira na rimama i motivima viđenima toliko puta da ih zbilja treba spremiti ad acta i više nikad ne ponavljati (oh death, please pull me under this earth- ali čemu?); no apstrahiramo li taj nedostatak, otkrije se zanimljivo evociranje slika iz genijalne Because I Could not Stop for Death (479) Emily Dickinson i njihova nadogradnja kroz dobro posložene dodatne imaginarijske aspekte, kao što su susret djece i smrti, vizija smrti, napad djece na smrt, ili starenje. Kompozicijska struktura te pjesme, u čisto glazbenom smislu, također je izvrsno odrađena, i usklađena, te predstavlja najkoherentniji segment albuma, i po mom mišljenju, dobro ocrtava smjer u kojem bih htio vidjeti da LucidFer dalje kreće (naravno, ta odluka je na bendu, a ovo je samo moje osobno mišljenje).

Zanimljiv odmak od općeg raspoloženja otkriva vrlo jednostavna pjesma Island in the Sun, koja je i neobično optimistična. Iako se skrivena rezignacija pomalo nazire kroz tekst, melodijske karakteristike i općenita izvedba ovu pjesmu, ujedno i prvi single, izdvajaju iz njene okoline, pritom domišljato ne narušavajući opću sliku.

Konačno, iako pati od nekih nedostataka koji čak i nisu toliko neuobičajeni, želim istaknuti da mi je slušanje Vol.1. bilo ugodno iskustvo, koje do petog ili šestog slušanja nije prešlo u dosadu i samo je postajalo sve ugodnije. Album odlikuje velik broj karakteristika koje cijenim kod glazbenika i gotovo nekritički favoriziram one koji ih uspiju ispuniti. Prvenstveno ovdje mislim na suzdržavanje i umjerenost u glazbenom izričaju, što rezultira uspješno izbjegnutim uranjanjem u patetiku ili skakanjem u eksces, te daje vrlo uravnoteženu i lijepu glazbenu sliku. Isto tako, izražaj je konzistentan i ne pokazuje prevelika odstupanja od pjesme do pjesme, te album funkcionira kao lijepa i zaokružena cjelina, s dobro posloženim uvodnim dijelom koji slušatelja beskompromisno uvodi in medias res, ali i iznenađujućom i domišljatom kodom na kraju No Faith, koja na interesantan način završava priču.

Sve u svemu, isplati se obratiti pažnju na LucidFer i poslušati Vol.1.

ocjena albuma [1-10]: 7

johnny mcfearless // 05/02/2018