Pred kraj godine, taman u eri kupovanja poklova "za pod bor", stiglo nam je još jedno izdanje legendarnog "kralja" Elvisa. U ovom je to slučaju bilo zapakirano u orkestralnoj izvedbi The Royal Philharmonic Orchestra. Muzika je snimljena u londonskom Abbey Road Studiju, a glas su nadodali i producirali Don Reedman i Nick Patrick.

Što reći o ovih četrnaest pjesama, koje su se pojavile malo prije njegovog osamdesetiprvog rođendana i tridesetidevet godina nakon njegove smrti, osim da su svježe i fenomenalne, kao da su snimljene upravo sada u ovome trenutku.



Album kreće s Burning love, koja je bila često zanemarivana u njegovom opusu, na uštrb drugih favorita, međutim u ovoj verziji orkestar je dočarao svu njenu raskoš i meni je stavio na prvo mjesto. Na albumu se redaju klasici Love Me Tender, Can't Help Falling in Love ili It's Now or Never, a zasjale su još i You've Lost that Lovin' Feelin' i fenomenalna In the Ghetto.



Neke od pjesama "osvježili" su Michaelom Bublé (Fever), talijansk pop trio Il Volo (It's Now or Never) i Duane Eddy (An American Trilogy i Bridge Over Troubled Water), ali što se mene tiče, nisu morali. Elvis je dovoljan i ni dan danas nitko mu nije ravan.

Cijelu priču je nadgledala Priscilla, koja je nakon završetka i napisala da bi upravo ovakav album Elvis želio snimiti i ponosio bi se njime, a ja mislim da ako nas gleda i sluša, da je sigurno zadovoljan s njim.

ocjena albuma [1-10]: 10

pedja // 15/01/2016