Čudo ili ne, ali Willie Nelson sa 82 godine na leđima, a Merle Haggard sa 78 godina, sa svojom novom pločom 'Django and Jimmie' objavljenom početkom lipnja ove godine imaju jedan od najboljih, a sigurno i najzanimljivijih country albuma ove godine. Album se prožima odličnim harmonijama, različitim ritmovima i sigurno je da su nastavili točno tamo gdje su stali 2007. godine sa svojim zadnjim duetskim albumom "Last of the Breed".

Njih dvojica su već i prije albuma "Last of the Breed"(2007.) surađivali zajedno i to od početka šesdesetih, a prvi zajednički album bio im je "Pancho and Lefty"(1983.), a onda nakon toga "Seashores of Old Mexico"(1987.). Ovda dva veterana su članovi "Country Music Hall of Fame" i važe za najveće američke tekstopisce i umjetnike.



"There might not have been . . . a Merle or a Willie, if not for Django and Jimmie," su stihovi uvodne pjesme na albumu gdje se pozivaju na poznatog gypsy jazz gitarista Django Reinhardta, te oca country glazbe Jimmie Rodgersa. Oni su začetnici country/jazz/blues scene 20tih i 30tih godina prošlog stoljeća, a Haggard je sugerirao da naslov ove pjesme koja otvara album bude i naslov albuma također.

Od prve do posljednje pjesme na albumu bez obzira pjevali ih zajedno, ili pojedinačno, čak i interpetirajuči međusobno pjesme(npr. Merle u Nelsonovoj "Family Bible" ili Nelson u Haggardovoj "Somewhere Between") pokazuju izuzetnu lakoću u izvođenju. Smatram da bi ovaj dvojac trebao nastaviti ovaj duetski projekat jer vidim, a posebno kod Willia koji za vrijeme turneja često zna spuštati intonacije vlastitih pjesama, da su ovaj put pokazali svoje pjevačko umijeće, a i raspon vokala kao u danima največe popularnosti.
Cijeli album, od valcera do 12-bar blues pjesama, snimljen je u dva dana, uglavnom na sessionu u Austinu(Texas) kada su dva stara prijatelja bili u gradu u isto vrijeme. Buddy Cannon koji je producirao ovaj, a i većinu drugih Willievih albuma bio je iznenađen onime što je nazvao "studio verzija Merla Haggarda" koji je razvio rješenja za aranžmane novih pjesama kao što je "Missing Ol' Johnny Cash", te pomogao studio glazbenicima za određene dijelove nekih pjesama. Uz pjesmu koju su posvetili Cashu, sjetili su se i Bob Dylana, koji je dosta turneja prošao sa ovim dvojcem, u obradi njegove "Don't Think Twice, It's Alright". Njihove nove kompozicije naginju upbeat tempu uključujući "Driving the Herd" koju je Willie napisao u suradnji s Cannonom, a govori o današnjim modernim bendovima, te Haggardova samorazumljiva "The Only Man Wilder Than Me".
Na samom presjeku albuma nalazi se pjesma koja ima sve karakteristike 'hitoidne' pjesme, a to je "It's All Going to Pot", koja je duhoviti spjev ovim starim kaubojima i onome što su oni prošli kroz čitav svoj život.

Jimmie Rodgersovu odvažnost i osjećaj te, Django Reinhardtov stil i swing, Willie i Merle su nastavili koristiti i slijediti već više od pet desetljeća, a i dalje ih je uzudljivo čuti pogotovo kad to rade u dvoglasu

Ivan Kuprešaković.

ocjena albuma [1-10]: 10

terapija // 28/09/2015