Kad čoveka nešto opako klepne po glavi i debelo masno po džepu tad počinje sasvim drugačije postupati. Jer tko zna šta bi bilo da se medijski dugo zataškavana afera frontmena Randy Blythea nije pretvorila u pravu noćnu moru iz koje je isplivao kao trenutno najpopularnija ličnost heavy scene.

Podsjetimo, bend je nezadovoljan klimom i atmosferom na koncertima sredinom prošle dekade uveo tzv. 'wall of death' razdvojivši publiku na dvije strane zahtjevajući da se u fokusu žarke energije međusobno sudaraju, tumbaju, gužvaju, pa i ozljeđivaju što su prakticirali na turnejama podižući si rejting ne samo kod relativno mlađe publike sklone agresiji (u početku većinom tinejdžera i post-adolescenata), već i starijim kolegama s heavy scene koje mahom nastavljaju njihov zacrtani i prokušani scenarij. Međutim, prilikom nastupa u Pragu 24.V 2010. (na toj turneji su nastupili i u Zagrebu), mlađahni češki fan, 19-togodišnji Daniel Nosek se htio pokazati posebnijim naguravajućoj gomili kao pravi letač-ronioc pokušajem 'divinga' u masu popevši se na pozornicu što se nije dopalo Blytheu koji ga je gurnuo u želji da ga odstrani i izuzme iz nastalog komešanja. Mladić je pao na pod, ostao u komi i nakon nekoliko dana preminuo. Tek mjesec dana kasnije Blythe je optužen za ubojstvo, priveden i pritvoren u praškom istražnom zatvoru. Vrlo brzo je pušten uz pozamašnu jamčevinu, a u proljeće 2013. vođena je dvomjesečna sudska parnica na Općinskom praškom sudu kada mu je prijetila desetogodišnja zatvorska kazna gdje su američki odvjetnici izvojevali Blythovu nevinost pod izlikom da nije bilo očevida i da su organizatori i sigurnosna služba na koncertu zatajili jer nisu smjeli Noseku dozvoliti pristup na pozornicu. Oslobođen je optužbi 5.VI 2013. i od tada se, navodno, prilično promijenio. Od teškog alkosa koji je na pomahnitalim koncertima jedva percipirao što se dešava do skuliranog tipa koji je tek sada počeo pravilno trezveno bistre glave razmatrati svijet i okolinu. Naravno, i bend je to u tančine osjetio na svojoj koži: gotovo svu dotadašnju stečenu zaradu su potrošili na jamčevinu, odvjetnike, plaćanja nadoknada Nosekovim roditeljima i putovanja iz Richmonda (Virginia) u Prag, tako da su zamalo proglasili vlastiti bankrot i raspad, a i mi sami smo svjedoci da je zakazana turneja za prošli album "Resolution" 2012. otkazana kada su 26.VI iste godine ponovno trebali nastupiti u Zagrebu.

Ogromna popularnost koju su ionako stekli od polovice prošle decenije nanizavši 4 USA top-10 i 3 UK top-40 albuma s tiražama koje zajedno iznose milijunske cifre, bogohulnim svjetonazorom (prvo ime benda koncem 20. stoljeća bilo je Burn The Priest - 'spali svećenika'), sve rasprostranjenijim 'zidom smrti', kao i groove/thrash/black inovacijama, unatoč klimavoj materijalnoj situaciji naveli su bend da ne odustaje i da praktički krene ispočetka. Blythe je u praškom zatvoru navodno doživio i neugodno otriježnjenje uz dva delirijum tremensa, napisao je knjigu koja još nije tiskana, a tom zatvorskom iskustvu je posvetio i ovaj album, tematski posve drugačiji u opusu neugodnog 'jaganjca Božjeg'.

Nema više ovdje sotonizma, religijskih ispada i starih, mahom otrcanih heavy radnji. Ovo je sasvim novo tematsko poglavlje nekadašnje izopačene maliganske zvijezde koja je išamarana životnim iskustvom ne(s)pretnog gesta i boravkom u češkom zatvoru strahujući za robiju u toj njemu nepoznatoj europskoj državici manjoj od njegove Virginije promijenila priču. Imao je vremena pročitati i saznati što sve nisu nacisti tokom 2. Svjetskog rata radili mirnim i radišno vrijednim Čehima i Slovacima, saznao je da su od 1943. do 1945. giljotinirali najmanje 2000 ljudi jer je bilo jeftinije odrezati glavu nego li potrošiti metak ili dangubiti na teatralno dugačku proceduru vješanja. I on je, ne znajući u kakvim uvjetima rade pravni principi Češke strahovao za život stvarajući si paranoično-halucinogene scene, uglavnom uzrokovane delirijumom, odnosno apstinencijom od alkohola. Knjiga će, po svemu sudeći biti itekako zanimljiva jer se između ostalog kroz kontekst albuma navode i neke druge asocijacije, te direktne tematske figure poput znanog Pankracovog zatvora u kome je sjedio (a i mnoštvo nekadašnjih čehoslovačkih velikana književnosti, umjetnosti i politike), naci operacije nad Čehoslovačkom tokom 2. Svjetskog rata iz 1942. znane kao 'Antropoid' kad je Hitlerov krvnik Reinhard Heydrich, znan kao 'praški koljač' i 'plava zvijer' napravio ogroman masakr (grleno-himnična pjesma "Anthropoid"), a naposljetku, upoznao je priču o legendarnom studentu Jan Palachu koji se 1969. godine polio benzinom i zapalio kad je SSSR tenkovima i vojskom okupirao zemlju.

On kao rođeni Amerikanac ništa nije imao pojma o bivšem komunizmu, a kamoli o zemljama istočne Europe za koje je smatrao, kao i gotovo svi Amerikanci, da su 'tamo neke' poltronske vukojebine današnje Rusije i bivšeg SSSR-a. Na ovome albumu priznaje svoju grešku, pa i općenito američku percepciju na hladni rat, s probranim vokabularom optužuje američke medije za šerifovanje i protok lažnih informacija da je svaka bivša komunistička zemlja neprijatelj, te se čak i ponizno kaje zbog toga što je nehotice u pijanom stanju transa koncerta učinio nevinom mladiću, fanu njegovog benda.

O svemu tome govori ovih 10 pjesama. O njegovoj unutarnjoj boli, otriježnjenju, saznanjima o komunizmu i 2. Svjetskom ratu. Suvremenije tematike se tek prihvaća kad spomenene internet, medijsku stvarnost i odjeke vlastitog čina koji će ga proganjati čitav život kroz najmračniju eminenciju slave benda svijestan da je tek sada postao lik o kome svi govore. Ovdje će manje postati važne pjesme i glazba koju je bend napravio, baš kao i u klasičnoj umjetnosti, odnosno konkretnom heavy žanru. Svi će trabunjati o muzici, kako im se koja stvar sviđa ili ne, kurtoazno o agresivnoj heavy umjetnosti, a ponajmanje o stanju i inspiraciji umjetnika subjektivno ocjenjući nečiji teški život uronjen u pomahnitalu frustraciju, paranoje i pokušaje izlaska iz psihičke krize. Takvo moderno društvo puno otuđenja i neprijatelja percipira dangubeći na trivijalnosti samo zato jer je Blythe napravio očitu pogrešku što svaki zakon odmah hvata na zub. U principu, nevjerojatno da je Blythe uopće optužen za ubojstvo. Pozornica je njegov teritorij poput golmanovog peterca ili šesnaesterca, njegove su vratnice, on je golman i golgeter, on vodi čitav bend svojim vokalom i mikrofonom, a onda mu ušeta navijač u trenutku najvećeg kaosa kad je gužva ili se puca penal. Svaki sudac bi odmah prekinuo utakmicu, a bend da je pribraniji, poput nekadašnjih Fugazi i koncert. Oni koji su bili na Fugazi 1995. u Ljubljani znaju o čemu je riječ kad je Ian McKaye uspio oteti jednog fana kojeg su se redari spremali pretumbati na pozornici: 'da li ti skačeš svojoj majci po stolu kad ti priprema ručak?'.



Ostavimo li se teoretiziranja i naklapanja, te promijenimo li aspekt ka slušnome, Lamb Of God sa zvučne strane nisu napravili ama baš nikakav značajniji pomak. Sve je ostalo u starim prokušanim obrascima groove-metal etike snažnih tempova i basova, gitarističkih fraziranja Willie Adlera i Mark Mortona čija je majka, inače rođena Nijemica i predložila naziv albuma (na njemačkom 'oluja i stres'), te povremenih upliva u progressive s kompleksnijim aranžmanima koji dižu dinamiku. Čak je 5 kompozicija objavljeno kao singlovi: prve četiri "Still echoes" o Pankracovom zatvoru, jedna od ponajboljih "Erase this" s natruhama thrasha, "512" koja nosi naziv po broju ćelije u kojoj je Blythe provodio svoje 'praško proljeće' i višesmjerna "Embers" u kojoj gostuje Chino Moreno iz Deftones na senzualnim vokalima, te manje očekivana "Overlord" u laganom stoner/post-grunge tempu nalik na Soundgarden i Black Sabbath s Blytheovim clean vokalom pretvorivši se u ljepoticu mračnog dizajna s kumulativno rasprskavajućim efektom u drugom dijelu aranžmana poput čuvene "One" Metallice. Šest i pol minuta iskonskog, do sada stilski sasvim neprepoznatljivog dezena Lamb Of God. A kad dođe posljednja "Torches", tematski posvećena legendarnom Jan Palachu s također laganijim poluakustičnim uvodnikom i nekako nepravedno potisnutim gostujućim manekenom Greg Puciatom, frontmenom The Dillinger Escape Plan, osjeća se da je bend napravio veliku uslugu popularnim kolegama odšetavši i u metalcore. Ali Gregu su dali samo pozadinske vokale da finišira ambijent. Možda i premalo prostora.



De-luxe izdanje sadrži još i dva bonusa "Wine and piss" i "Nightmare seeking" sa sirovijom sviračkom tehnikom i predvidljivim strofa-refren-solo obrascima, ali bez izrazitijeg riffa koji bi zapalio. Ajde, ne poput "Paranoid", ali da je barem tu negdje blizu. Nije. Miljama je daleko, no pjesme su tekstualno uklopljene u koncept cijele priče svodeći se na pijaču, alkoholizam i noćna maliganska vrludanja u stilu kak' je nekad bilo lijepo i bezbrižno živjeti dok se imalo love i zajebavalo dok ne pukne zora. Vudri ga Blaž, pardon, Blythe.

Svaka od ovih 10 službenih pjesama donosi pun Blytheov angažman koji do sada i nije bio toliko vidljivo jasan. Čovek je doživio pun preporod kao liričar, pa i esteta, štošta je naučio u praškom zatvoru hladeći usijanu glavu s kojom je mislio osvojiti svijet. Naposljetku, pokazalo se da ga osvaja s nečim sasvim drugačijim. Iskrenim i trezvenim stavom.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 15/09/2015

PS: 1.Still echoes, 2.Erase this, 3.512, 4.Embers feat.Chino Moreno from Deftones), 5.Footprints, 6.Overlord, 7.Anthropoid, 8.Engage the fear machine, 9.Delusion pandemic, 10.Torches (feat.Greg Puciato from The Dillinger Escape Plan)