Naslov sve govori. Ljudi smo, možemo se dogovoriti. Ali nikad se nismo uspjeli, čak niti na najjednostavnijim emotivnim razinama. U depresiji smo, bježimo u sebe.

Još jedan od radova koje bi nepravedno bilo trpati s demo izvođačima budući da je Bebe Na Vole (pravilno: Bebè Na Volè) iliti Adam Semijalac jedan od specifičnih zagrebačkih kantautora koji ne oscilira u kvaliteti tražeći svoj izraz u stranputicama internetskih mogula. Ne radi po nikakvim principima show-biza, vođen je svojim Bogom danim talentom i nakon desetak godina solo karijere konačno je uspio napraviti dostojan album s kojime je dovitljivo preskočio zamke lo-fi izvođača.

Svoju uglavnom akustičnu/ amplificiranu gitaru svira suptilno s mnogo tehnika polažući kreativni oslonac na kombinaciju staccata, fingerpickinga i legata (i ponešto slide efekata), a senzualni visoki tenor vokal provlači preko naoko, teza patetike lažnog šarma hipsterske americane, međutim, to nikako ne treba zbuniti. Isto kao niti kompletni tekstovi na engleskom jeziku kao da su izvučeni negdje s ruralnih područja Kentuckyija, Alabame i Mississipyija otprije barem jednog stoljeća unazad. Tamo negdje u vrijeme 1. Svjetskog rata kada nitko nije imao pojma da će se jednog dana iz bluesa roditi novo čeljade - r'n'r i promjeniti svijet. Taj njegov vokal je ogromno bogatstvo, poseban je u relacijama ionako siromašne hrvatske scene, podsjetiti će u nekim trenucima na Nick Drakea, ali i svih onih, daleko drugačijih hillbilly/ bluegrass imena, pa i country, naravno i blues pjevača što se izražavaju kao da neprestano žvaču sušenu govedinu i pljuju smeđi, da ne kažem što. Da ne bih ogadio njegov izraz, ne daj Bože. Nije mi to niti najmanja namjera.

Momak uopće, ama baš po ničemu ne aludira da je došao s nekog balkanskog utočišta jadnog provincijalizma koje ne razlikuje feferon od protona ili štalu od velegrada, već kao autor koji se s nekih planina srednje USA spustio u studio, te u inat recentne produkcije snimio jedan prekrasan album naplavljen tužaljkama i jadikovkama suprotstavljajući prošlost i sadašnjost u zajednički kontekst. Točnije, ovo mu je u stanovitu ruku 'best of', presjek desetogodišnje karijere. Jest da je ovo debeli retro star najmanje jedno stoljeće, pa i više, te da su mu neke pjesme čak i nepotrebne poput onih mnogih na albumima John Lee Hookera služeći samo za popunu, no pronađe se nekih ogromnih iznenađenja poput R.L.Burnside-ovskih/ Goriborovskih "Goin' mad" ili "Why can't feel" koje djeluju kao da su urađene s kompletnim bendom (ritam mašina, bas, još barem jedna nadosnimljena gitara, samplovi, programi). Adam je svjestan autoprodukcije i njenih zamki vješto izbjegavajući teritorij samodopadnosti izlažući se opasnosti klišeja u kojeg su upali neki naši slični autori, bendovi i projekti fokusirajući se na komercijalni šmek, ali daleko od toga da o tome nije razmišljao vodeći računa da ostane na svoj način originalan koliko mu to šturi stilski izraz dopušta. Blues je sam po sebi vrlo dosadna i otrcana forma za koju se klinci više neće kvačiti jer imaju sljedbenike u trip-hopu, r'n'b-iju i hip-hopu (i reggae kulturi), no sve je to vrlo slično ritmički, samo su drugačiji performansi, a ono što ih objedinjuje su minimalističke repeticije ritmova u kojima treba biti dovitljiv pa da se izrazi 'nešto novo'.

Bebè Na Volè ima tu sreću da je vrlo dobar improvizator na gitari i ponekad ode u eksperimentalizaciju s blagim sklonostima Captain Beefhearta (posljednja stvar "Doctor doctor") ili natruhama Tom Waitsa koji je od bluesa napravio ogroman vlastiti poligon za svjetsku slavu. Mnogo duguje standardima opće blues kulture, ne traži avangardu i posebnost, oportunistički se priklanja staroj prokušanoj, već i zaboravljenoj stilizaciji, ali ima jako mnogo šmeka i stila u tome što radi. Možda i nije osobito zabavan metoforizirajući opći društveni klimakterij iz vlastitog rakursa, nigdje ne spominje kurentne probleme, čak se stiče dojam da niti ne gleda TV, ne sluša radio i ne prati štampu (uostalom, zašto i bi?), no do nečeg mu je itekako stalo. Do introspekcije vlastitih razmišljanja o ovom kolapsu svijeta kojeg je idilično smjestio u svoju osobnu zonu sumraka ne dajući joj niti najmanje šanse za opstanak. Nitko ništa ne misli, nitko ništa ne osjeća, svijet je totalno iskvaren, idem se vratiti na prapočelo. Nije niti to loš odmak u svijesnu stilsku izolaciju.

Naslovi: 1.Pills, 2.Goin mad, 3.All my regrets, 4.Wait for you, 5.Sunny days are over, 6.Karen, 7.Decisions richochet, 8.Coffe and cigarettes, 9.Fool myself, 10.The great fall, 11.Why can't you feel, 12.Time of great depression, 13.Given yourself trouble, 14.What am I gonna do, 15.Doctor doctor

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 26/03/2015