Dok Jimmy Page i dalje ruje po arhivima, Robert Plant tvrdoglavo ide svoj put s one strane Led Zeppelina i stapa afričke ritmove s folkom i bluesom uz male reminiscencije na Zeppeline.
Nakon 2 vrlo dobra albuma s obradama omiljenih mu pjesama, Plant nam se ovim albumom (prvim za kultni Nonesuch) vraća svojoj autorskoj glazbi i eksperimentiranju i rušenju granica između world musica, trip hopa i bluesa koji mu je glavna okupacija još od matičnog banda. Plant se opet iznova izumio uz Sensational Shapeshifterse koji su mu pružili instrumentalnu i kreatiivnu podršku jer je Plant uvijek bio sklon kooperacijama i otvoren prema utjecajima glazbenika s kojima je radio. U neku ruku on je često kroz svoju karijeru i hranio i križao svoju kreativnost s idejama drugih glazbenika.
Tako i na ovom albumu, koji unatoč raznim stilovim zvuči homogeno, skače od blueserskog openera "Little Maggie" u kojem se najednom isprepliču i afrički motivi do prekrasnog popa (U2-style) ponajbolje pjesme na albumu "Rainbow". U "Pocket full of Gold" već možemo čuti trip-hop ritmove a u "Turn it Up" hipnotičnost Led Zeppelina. Prava uspavanka (lullaby) nam slijedi u "A stolen Kiss" u kojoj do punog sjaja dolazi do izražaja njegov jedinstveni vokal. Svih 11 pjesama od kojih je njih devet on sam napisao i producirao zvuči sasvim različito a opet kao cjelina. Iako će ovaj album možda iazzavati manje pozornosti nego prethodnici ili grammy-ima ovjenčana suradnja s Allison Krauss siguran sam da će dugo živjeti zbog svoje slojevitosti gdje se kod svakog slijedećeg slušanja i još jednog zagrebanja pod površinu otkrije neki novi favorit pa se to sad upravo dogodilo i meni pišući ovaj osvrt i istovremeno presluašavajući album. Možda mi je sad ipak najbolja pjesma na albumu "Somebody there" ... Album vrijedan slušanja i otkrivanja.

ocjena albuma [1-10]: 8

le figuar de kranque // 28/09/2014