Horseback je naziv eksperimental/drone/black/post-metal projekta multi-instrumentaliste Jenksa Millera iz Sjeverne Karoline. Prošle godine je objavljen EP po imenu "The invisible mountain". Novi album nosi nešto poduže ime "The Gorgon Tongue: Impale golden horn + Forbidden planet". Iz toga razloga što se on ustvari sastoji iz dva dijela. Naime, u njemu su spojeni reizdani "Impale golden horn" i noviji radovi pod imenom "Forbidden planet". Ta podijela se ujedno očituje i u zvučnim slikama skladbi. Ali o tome nešto kasnije. Album je objavljen za Relaps Records. Sastoji se iz deset skladbi. Koje su podijeljene na dva CD-a. Ukupnog trajanja sat i četrdeset i dvije minute.

Ulaz u album vodi kroz sedamnaestminutnu "Finale". I ona odmah ukazuje na prekid s naviknutim i takozvanim općeprivhaćenim konvencionalnim pravilima skladanja glazbe. I to u više dijelova. Ali i što se tiče i samog uređenja redoslijeda pjesama na nekom albumu. Jer tko već postavlja kao prvu najdužu skladbu albuma? I to još od sedamnaest minuta? S tim da joj je ime "Finale". Jer finale je nešto što po normalnom shvatanju dolazi pred sami kraj. Kao vrhunac, konačnica i završetak nečega. Ali to je upravo onaj mentalni skok preko vlastite sjene, na kojeg slušatelja tjera ovaj album. A to mu odmah postaje jasno od prve lepršajuce zvučne zavjese koja mu se lagano spusti pred lice. U vidu skoro pa do nepripoznatljivosti ekstremno distorziranih, dugih, kontinuirano reflektirajućih valova gitara. Pomiješanih s ambijentalno psihodeličnim melodijama sintizajzera. Skladba je potpuno oslobođena od bilo kakvog konvencionalnog poimanja ritma. Već se njena egzistencija, a isto tako i dejstvo, premiješta u jednu mističnu, subdimenzionalnu razinu. U kojoj se razni zvučni valovi i njihove rezonance oblikuju kao sjajno bliješteće iskre, ili nazovimo ih kao melodijske čestice, koje međusobno kolidiraju i na taj način tvore jednu dugu, i blago rečeno, tajanstvenu liturgiju uzvišenja duha iznad poznatih glazbenih granica. Slijedi "The golden horn". U njoj se po prvi put čuje nešto kao nalik na ritam u smislu dramaturški dubokih udaraca bubnjeva. Koji podsjećaju na lagane udare srca o untuarnju barijeru prsnog koša. Isto tako se vrlo lijepo, između u prostoru se slobodno širećih, dugih psihodeličnih zvukova gitare, daju načuti spore melodije klavira. Koje se postepeno stapaju zajedno s ostalim zvukovima u jednu vibrirajuću melodijsku struju nepreglednih frekvencija i talasa. Koji sasvim neprimjetno dovode do iduće "Laughing celestial architect". I u istinu naziv sladbe u potpunosti odgovara njenom karakteru. Naizgled minimalitička, skoro pa monotona melodija krije ispod svoje površine jednu kompleksnu melodijsku arhitekturu. Koja bi se najpribližnije mogla opisati kao učinak koji na posjetitelje ima neka gotička katedrala. Gdje se duh namjerno kroz uporabu svete geometrije usmjerava u pravcu neba, pa i dalje. To "uzdizanje" je podijeljeno na etape. Koje pojedinačno nagovještavaju interakcije bubnja. A njihov smijer daju udaljene, melankolične melodije klavira. Koje se stalno kreću na granici da budu prekrivene od naočigled premoćnih i sveobuhvatnih melodija gitare i ostalih zvukova. Što se na kraju i dešava. Gdje se iz svih pravaca, kao kontraefekt prizme, melodije poput snopova svjetlosti skupljaju u jednu bezgraničnu i samu sebi dovoljnu harmoniju. "Blood fountaine" ujedno označava kraj prvog dijela albuma. I podosta je drugačija nego predhodne skladbe. U njoj se po prvi put čuje čisti "clean" vokal. Koji kako po svojem tonalitetu, tako i karakteru u mnogome podsjeća na onaj od Davida Gilmora iz legendarnog Pink Floyda. Klavir dobiva puno veću ulogu i oko njega se tako rekući, orijentira diskretno kruzeća gitara. Sve dok ih ne prekrije divlji i kaotični intermeco bubnjeva. Koji se prema kraju skladbe sve više probijaju u prvi plan. Cjelokupna atmosfera skladbe uistinu oslikava jednu nematerijalnu, žuto-svijetleću, metafizičku fontanu života. Iz koje na sve strane izbijaju kao iz uzavrelog gejzira potoci životonosne krvi. Drugi dio albuma otvara skladba "Veil of maya (the lamb takes the lion)". I ona upoznaje slušatelja s drugom, puno mračnijom i jos ekstremnijom stranom Horsebacka. Dugi, jako distorzirani zvukovi gitare postaju, u maniri crnog metala, puno oštriji i uznemirujući. I ako to nije prije, najkasnije sada postaje jasno da ovaj album nije za svačije uši. Predhodni clean vokal zamjenjuje ekstremno guturalni i jezivi scream vokal. Također je zametnut svaki tračak harmoničnim, orguljama sličnih, melodijama. I na njihovo mjesto stupaju nemilosrdno sijekući zvukovi gitare. Dok se povremeno pojavljuju brzi, repetivni i neobični ritmovi bas gitare. I prelazi u sljedeću "High ashen breeze", podijeljenu na tri dijela. U njoj se kaotične linije sintisajzera i gitare isprepliću u jedno zbijeno klupko divlje melodijske energije. Što povremeno, i čini se potpuno nasumice, izbija iz sebe scream vokalom do nepripoznatljivosti izobličene riječi i iznenadne izboje bas gitare u nekom brzom, mehaničkom, neprirodnom ritmu. U "Alabaster shithouse" dominiraju isti repetivni, vrlo brzi ritmovi basa i stratosferični, epsko nadahnuti, rifovi gitare u kombinaciji sa zastrašujućim scream vokalom. Na kraju dolazi "Introducing blind angels". Jedna viosko ambijentalna, hipnotičko djelujuća završna melodija.

Horseback s albumom "The Gorgon Tongue: Impale Golden Horn + Forbidden Planet" odgurnjuje poznate granice glazbe i nudi svakom hrabrom slušatelju otvorenog duha, jedno neobično i nesvakidašnje glazbeno iskustvo. Kakvo se samo može dalje preporučiti.

z. marković // 08/07/2011