Ljudi moji, termin "hiperosjećajnost" nakon jučerašnjeg nastupa grupe "The Future Islands" dobija novo ime i zove se Samuel T. Herring! Potonji je, dakako, vokal i leader ovog neobičnog trojca kod kojeg očito postoji dogovor da samo pjevač pokazuje emocije, a ostali vježbaju izraz kamenog lica. No, kao što rekosmo, vokal to obilato nadoknađuje prštećom energijom, mimikana, gestama, crticama i sekvencama koje čas djeluju kao da su izvučene iz nekog igrokaza, čas iz trash horrorca. Tako se u pet minuta smjenjuju grcanje u suzama, pljuskanje po licu (da, doslovno i snažno!), udaranje šakama u prsa, letargija, bjesnoća, tuga, jeza, strah. Eksplozija emocija! I to u režiji i solo projektu gorespomenutog. Sve skupa je teško opisivo ukoliko ne pogledate. No kako je ipak riječ o koncertu, a ne o kazališnoj predstavi, logično je pitanje da li je toliki izljev emocija paravan za mršav glazbeni izričaj. Da i ne! Ne ukoliko ocjenjujemo kvalitetan Samuelov vokal koji je u skladu s emocijama, ne ukoliko ocjenjujemo glazbeni materijal, jer je očito da band ima što reći i da će se taj trend nastaviti, ne ukoliko uzmemo u obzir da se radi o poprilično originalnoj tvorbi, čak i za baltimorsku scenu, ali da ukoliko priznamo da je koncert, samo na momente, bio šupalj i dosadan! Sličan osjećaj imao sam i preslušavajući njihov hvaljeni zadnji album "In Evening Air": na momente sjajan, na momente mlak. Kao da je niz uzastopnih pjesama Future Islandsa malo previše za konzumirati odjednom, ali kad bi se taj niz razbio na segmente i bio dio npr. cjelovečernje slušaone, tada bi se radilo o vrhunskom glazbenom doživljaju. Sadržajno, band je kombinirao pjesme sa zadnjeg i najboljeg "In evening air" albuma sa starijim i publici ipak manje poznatim uradcima. Tako nisu izostale sjajne "Tin Man", "Walking Through That Door" ili "Vireo's Eye", ali čuli smo i starije poput "Beach Foam" ili "Pinocchio". Pa iako se pjedinačno radi o sjajnim pjesmama opet se taj faktor dosade povremeno navlačio nad pozornicu i sva sreća da su je žustrim stvarima poput "Old Friend" ili "Happiness of being twice" znali odagnati, te uspjeli razdrmati i rasplesati publiku. Čudan band - čudan feeling nakon koncerta! Meni osobno (suma sumarum) ipak vrlo pozitivan. No vjerujem da će komentari biti podijeljeni: od onih oduševljenih do onih što su dlanovima prikrivali zijevanje. Ostaje, međutim, neosporna i neoboriva činjenica da vokal ulaže maksimum napora u svaku svoju izvedbu! A da li istinski burno proživljava pjesme kao što demonstrira opet je predmet rasprave i lomljenja kopalja. To je valjda takav band.

danko // 22/09/2010