Ovaj koncert bismo najlakše mogli opisati kao red glazbe red politike. Na ulazu u Boogaloo lijepa slika. Na stotine punkera svih godišta nestrpljivo očekuju da završi koncert Blixe Bargelda u Tvornici kako bi mogli prisustvovati ukazanju jedne od istinskih legendi hardcore-a. Za zagrijavanje su nastupili zabrebački punkeri Abergaz o kojima smo pisali na našoj stranici (album možete skinuti besplatno sa njihove stranice). Zvuk benda je negdje na razmeđi američkog post-grungea i metala sa dosta progresivnih elemenata. Moram priznati da sam očekivao nekakvu deračinu, ali dečki su me ugodno iznenadili. Glazba je bila žestoka i stalno je prijetila da će se raspasti po šavovima, ali bend ju je držao pod kontrolom. Na kraju se pjevač skinuo gol te odrecitirao nekakav recital na sve moguće načine. Mislim da mu to nije trebalo jer privlačenje pažnje na taj način samo odvraća ljude od muzike koja je stvarno dobra. Na stranu spomenuti incident, radi se o jako dobrom bendu koji vjerojatno neće postati ništa veće od nekakve lokalne legende, ali mislim da će ih većina ljudi koji su odgledali njihov nastup pokušati pogledati barem koš jednom. Kratka pauza u kojoj se prostor napunio do zadnjeg mjesta. Čak je i balkon bio pun ljudi. Oko 23 sata izlaze Guantanamo school of medicine i nakon kratkog noise intra izlazi Jello Biafra u krvavom mesarskom kaputu. Odmah moram reći da je Jello u odličnoj formi obzirom da ima 50 godina. Nedavno sam baš pogledao DVD sa nastupom Dead Kennedysa iz 1984.g. i moram reći da se scenski nastup i mimika uopće nije promijenila čak štoviše isto je skidao slojeve odjeće dok nije na kraju bio gol do pasa. Jello ima običaj izvoditi mimike koje objašnjavaju radnju pojedine pjesme u najboljoj maniri Marcela Marceaua dok ne pjeva, divlja na pozornici ili skače u publiku. Fascinantno je vidjeti koliko čovjeku znači muzika kada ga može održati vitalnim toliko godina. Po tome se vidi tko stvarno živi svoju muziku, a tko ju radi reda radi. Ovaj nastup je trebalo snimiti i dati svim frontmenina da obavezno pogledaju kako bi naučili kako se ponaša na pozornici. Repertoar se uglavnom sastojao od materijala sa najnovijeg albuma 'Audacity of hype' kojeg su izveli u cijelosti. Publika je isprva bila dosta rezervirana, vjerojatno zato što nije poznavala nove pjesme. Pravi tulum je krenuo tek sa 'California uber alles' (suvremenija verzija sa Arnoldom Schwarzeneggerom u glavnoj ulozi sa albuma 'Sieg howdy' iz 2005.g. kojeg je Jello snimio sa Melvinsima). I ova scena je identična onoj iz gore navedenog DVD-a, a to znači poganje i konstantni stage diving. Pozitivna atmosfera je očito doprijela do samog Jelle koji se bacio u publiku što je izludjelo zaštitare (inače zaštitari su na početku općih nemira u par navrata pokušali silom smiriti stvari, ali ih je basist njihovim sredstvima odvratio od toga čime je postao drugi najomiljeniji čovjek na pozornici). Nakon što su ga vratili na pozornicu, nastavio je dalje sa novim pjesmama između kojih je imao mala predavanja o konzervativcima, korporacijama, zakonima, zatvorskom sustavu, Bushu, komunizmu, mučenju, podizanju cijena nekretnina kako bi se izbacili siromašni, a uselili bogati i o drugim stvarima koje ne valjaju u modernom kapitalizmu. Svatko tko je bar malo upoznat sa likom i djelom Jella Biafre zna da je svojedobno imao političke ambicije i da su mu tekstovi uvijek bili izrazito politički. Dodajmo tome da je izuzetan govornik koji zvuči izuzetno uvjerljivo čak i kad mu stavovi baš nemaju smisla ili su zastarjeli. Uzimajući sve to u obzir, govorancije između pjesama ne izazivaju dosadu kakvu izazivaju kod većine drugih bendova već su sastavni dio showa koji izaziva jednako oduševljenje kao i same pjesme . Nakon nešto više od sat vremena završio je regularni dio nakon čega je uslijedio prvi bis za vrijeme kojeg je atmosfera bila možda i najužarenija budući su odsvirali 'Police truck' i 'Holiday in Cambodia'. Na ovom mjestu moram pohvaliti prateći bend koji zvuči odlično, vjerojatno onako kako bi zvučali MC5 da su nekim čudom preživjeli do danas. Ozvučenje je bilo dobro, ponekad se solo gitara gubila, ali u globalu bolje od prosjeka u Boogaloo. Posebno se isticao solo gitarist koji je na starijim pjesmama imao težak zadatak pretvoriti East Bay Ray-eve psychobilly linije u garažne rifove. Drugi bis započeo sa bukvicom koju je Jello održao publici kako ne podržavamo domaće bendove jer je na nastupu Abergaza bilo svega par ljudi. Izveo je još jednu pjesmu sa novog albuma i još dvaput se bacio u publiku. Nakon svega mogli bismo reći da je ovo bio izuzetno uspješan koncert. Doduše oni koji su došli čuti koncert Dead Kennedysa ostali su razočarani budući da je bilo svega par njihovih pjesama. Činjenica je da Jello Biafra vjerojatno neće nikada više napisati pjesme tako dobre kao od Dead Kennedysa, ali ni ove nisu tako loše i ako se ova postava održi duže vrijeme, moglo bi se čak pričati o drugoj mladosti. Hvala bogu Jello stoji ispred svojih pjesama, a ne one ispred njega tako da će za njega uvijek biti mjesta u srcu svakog pravog punkera i uopće ljubitelja hardcorea i žestoke glazbe. Želim mu što skoriji povratak.

tomislav // 07/09/2010

> vidi sve fotke // see all photos