Ušavši sinoć u dvoranu &td-ea negdje oko pola deset Han Bennink je upravo izašao na stage sa svojim kolegom Charlesom Gaylom (saksofon, glasovir). Simpatični šezdesetsedmogodišnji Nizozemac obučen kao da je u podmaklim godinama odlijepio na grunge i njegov kolega koji izgledom podsjeća na junaka nekog egzistencijalnog romana priuštili su nam avangardno free-jazz putovanje od nekih sat vremena. Benninka krasi izuzetan smisao za improvizaciju u kojom koristi apsolutno svaku komponentu bubnja i teško ga je pratiti dok leti udaraljkama po svome bubnju, a u prilog tome da doslovno svira doslovno po svemu pokazao je sinoć koristeći pod kao instrument. Činela jedna činela druga...doboš,činela,doboš,činela mala igra po fusu, pa krene mahnito udarati po bubnju, gdje je sad?...udarac po podu, tom tom, crash činela, tom tom kraš činela....stanka...Heeeeejjjj!!!!!...stanka pa nova improvizacija sve to uz pratnju izvrsnog saksofoniste. Ovoj vjerojatno neuspjeli pokušaj da vam dočaram Hanov nastup, mislim da je ipak bolji način da ga odete pogledati kada budete imali slijedeću priliku ili ga jednostavno potražite na Youtube. Nakon odličnih Charlesa Gaylea i Hana Benninka nastupila je i veteranka koja se glazbom bavi još od 1982. godine. Carla Bozulich američka je kantautorica poznata kao pjevačica The Geraldine Fibbersa i po suradnji sa svojim pratećim bandom Evangelista. Pred hrvatskom je publikom prvi puta nastupila u pratnji talijanskog violončelista Francesca Guerrija, a njihov se zajednički umjetnički projekt, s kojim su prošle godine napravili europsku turneju, zove Bloody Claws.

carla bozulich   © neda radić

Carla Bozulich eksperimentira s noiseom i distorzijama, svira gitaru i baterijskom lampom, gdje do izražaja dolazi improvizacija oba glazbenika, a rezultat je zaglušujuća eksplozija zvuka koja slušatelja dovodi do ruba. Odjednom se buka prekida i fiksira nas njezin prekrasan glas, dubok i jak, koji klizi pjesmom skladno praćen toplinom violončela. Uključujući elemente folka uvlači nas u lagano zibanje kao uz mantru, da bi nas ponovno prenula gitarom. Za vrijeme izvedbe Baby, That's The Creeps, Carla je sišla s pozornice i počela se probijati kroz sjedeću publiku gnječeći ih i valjajući se po njima što je svakako dodatno podiglo atmosferu za kraj ovog zanimljivog nastupa.

francesco guerri   © neda radić

Zadnji nastup večeri bio je performans Dana Deacona, svakako jedan od najživahnijih i najenergičnijih. Svoj stol s opremom postavio je uz sami stejdž na podu, a za zagrijavanje publika je trebala provesti točku koja je uključivala klečanje na podu, pokazivanje prema drugim ljudima i interakciju. Publiku je također animirao i zatraživši da svi zajedno odbrojavaju od 10 do 1, zamjenjujući broj 4 likom iz Kralja lavova koji najviše poštuju, a broj 3 likom koji im je najdraži, na kraju vičući Hakuna Matata najglasnije što mogu. Nakon nekoliko vrlo glasnih i up-beat stvari uslijedio je i plesni dvoboj nasumično odabranih ljudi iz publike što je osiguralo odličnu atmosferu do kraja večeri.

dan deacon   © neda radić

Deacon, kojeg nazivaju wunderkindom elektroničke glazbe, stvara raznoliku i moćnu emulziju zvukova koja posebice dolazi do izražaja u nastupima uživo, a sam kaže da mu je namjera stvoriti 'masovni pokret' nasuprot uobičajenom plesanju na partiju. S velikom dozom ironije poigrava se šarolikim elementima, nižući samplove od dječjih brojalica i elektronski obrađenih glasova iz crtića do saksofonskih dionica i grupnih folk napjeva, a rezultat je urnebesno smiješna i neodoljivo zabavna glazba za kraj druge večeri ovogodišnjeg Žednog uha. andrea &

vedran ž. // 30/04/2010

> vidi sve fotke // see all photos