Na ovaj koncert su svi stigli spremni da se raspištolje i razulare u ciganskom i kafanskom stilu, po mogućnosti do jutra.
Uz eventualnu kupnju CD-a, nudila se i rakija, što je davalo sve naznake da smo na pravom mjestu.
Poprilična gužva u klubu značila je da ipak nisu svi otišli na Iron Maiden.
Dok smo pijuckali za šankom čekajući koncert, prijatelji su mi ispričali kako su ih, prošli put kad su gledali neke slične svirače, nakon svirke u klubu dečki pratili cijelu noć po gradu za plaću od 100 eura i kako su dizali ljude na noge gdje god bi došli. Upravo to se očekivalo i od Boban Marković Orkestra: neumorna, vatrena noć u kojoj nestaju sve ograde i ostaje samo pjesma i rakija.
Boban Marković Orkestar sada ima Marka Markovića. Cijeli orkestar odjeven u bijelo, Marko s krunicom oko vrata, šef orkestra kojeg se sluša bez pogovora. Centriran na pozornici, dajući znak za početak, za kraj, za stišavanje ili za raspali. U sekundi iznerviran ako je netko od pajdaša slučajno nešto krivo shvatio.
Izvrstan, obećavajući početak. Samo se čekalo da postane sve bolje i bolje. No publika nikako nije postajala razularena, samo, kako se išlo prema kraju, neki su postajali sve pijaniji i pijaniji. No ipak su nakon svake pjesme muzičari dobili glasan pljesak.
Najveće oduševljenje predvidivo je izazvala Mesečina, tek se tu publika razmahala. No bez obzira što je svirka bila zgodna, što se ljudima sviđala, nikako se nije postizala prava atmosfera. Dobro, bio je to dobar koncert, ali ni za dlaku više od toga. Ništa od osjećaja da pred nama stoje ljudi koji samo žele svirati, slaviti, dati od sebe i veselje i tugu, ustrajati sve dok ne dirnu u srce i posljednjeg nevjernika, svirači koji ne znaju za profesionalizam i biznis, već imaju poslanje, misiju…
Zato kada su se oprostili od publike nakon tek nešto više od sata svirke, svi su mislili da je to samo fora za zagrijavanje atmosfere. Pozvani su na bis s velikim entuzijazmom, nikome nije bilo dosta. A onda su na bisu odsvirali svega par stvari na neugodno iznenađenje svih prisutnih i uz papagajsko ponavljanje šefa Marka: Hvala lepa, hvala lepa. Tek uz nagovor vrlo raspoloženog dečka iz prvog reda, još su jednom otpjevali Mesečinu. Nakon toga je na pozornicu izašao DJ kojeg je publika dočekala glasnim negodovanjem pa se siroti čovjek nije ni usudio pustiti muziku. Negodovanje se pretvorilo u glasno skandiranje "Đurđevdan!" i lupanje nogama o drveni pod zbog čega je cijela dvorana podrhtavala.
Na ovo se nije bilo moguće oglušiti pa je Orkestar još jednom izašao na pozornicu i izveo traženi Đurđevdan, ali bez naročitog oduševljenja i s već vidljivo nervoznim Markom. Nakon ovoga i još jednog "hvala lepo", orkestar je ovaj put stvarno otišao usprkos ponovnom glasnom pozivanju na bis. Ukupno profesionalnih sat i pol svirke. Ni cigani nisu što su nekad bili.
Muzika koju je već spomenuti DJ pustio nije imala ni najmanje veze s prethodnim pa smo pohitali izgubiti se iz Lazareta.
Malo kasnije, na izlasku sa Straduna prijatelji su mi zapjevali staru dalmatinsku s uličnim sviračem, a par članova Orkestra je zastalo u prolazu da to posluša. No kada je naišao šef Marko, moja prijateljica ga je pozvala da se pridruži, ali on je samo sa smiješkom likovanja, ni malo prispodobnog zvijezdi, projurio bez pozdrava. A za njim su još okupljeni vikali: "Ej, Marko, šta ti bi da si tako kratko svirao?!" Kad smo na kraju svi završili na partiju na obližnjoj plaži uz ćevape, pivo i domoljubne pjesme ("Dalmacijo, more moje, jedna duša, a nas dvoje"), komentar je bio da bi se Boban Marković Orkestru još i moglo oprostiti što su svirali kratko i zanatski, ali se Marku ne može oprostiti što nije zastao na ulici čak ni da kaže hvala lepa.

lola // 14/08/2008