Fešta, tulum, zabava... Ovo je najjednostavniji opis veselice koju je upriličio ovaj šašavi i otkačeni punk-rock trio u prekrcatoj Močvari koja je bila pretijesna da primi sve koji su te večeri htjeli vidjeti stare legende.
Ovaj trio je već dvadeset godina na sceni i iza sebe ima popriličnu diskografiju koja seže još u vrijeme kada nitko nije sanjao o laserskim pločama, a oni koji nikada nisu čuli za bend mogu slobodno kazati da ništa osobito nisu niti propustili. No, krenimo redom...
Pred samu kapiju kluba na savskom nasipu stigao sam oko 22h i iznenadio sam se dugačkoj koloni automobila i nekih tisuću ljudi ispred ulaza. Prva pomisao mi je bila da ulaz još nije u funkciji jer nitko nije ulazio, no kada sam došao do redara i kartotrgača ošinuo me prijeki pogled i poznati hrvatski bojni poklič "ajde svi u p.m.". Tada sam shvatio da je dvorište, klub i sav prostor dupkom pun i na jedvite jade sam uvjerio jadnog momka na ulazu da sam akreditirani suradnik Terapije, tako da me s osobitim negodovanjem propustio ispred nekih stotinjak pankera koji su na ovaj njegov potez odgovorili mahajući šakama i glasno urličući sve ono što se u njihovom jezičnom leksikonu (poglavlje tradicionalne šale, pošalice, himne, davorije i bludnice) prigodnog pronašlo. Žalim jadnog dečka jer sam poslije vidio da su na njega skoro srušili metalna žičana vrata u histeriji koja je vladala na samom parkingu. Majko mila, pomislio sam da je riječ o utakmici Dinamo - Zvezda a ne tamo o koncertu medijski apsolutno nepoznatog sastava. A unutra - urnebes! Taman sam stigao kada su Toy Dolls izašli na stage i praktički od gomile uzdignutih šaka i nekoliko pankera koji su se stalno fickali u zraku na rukama publike gotovo ništa nisam vidio. Uspio sam jedino snimiti gitaristu koji je kao jaje jajetu sličan pjevaču Madnessa (čak nose slične crno-bijele cvikse, košulju i kravatu) i crvenokosog šiljkoidnog basistu, dok tipa iza bubnjeva uopće nisam uspio zamijetiti. No, i ono što sam vidio jest to da se momci jako, jako dobro nose sa svojim godinama i djeluju kao da im je nekih 17-18, a ne 45 ljeta na hrbtenici. Oni skaču, vrište, komuniciraju s publikom i vrlo su zabavni, te izuzetno pogodni zajebanti puni samoironije uz što se jako dobro slijevaju hektolitri piva, no glazba im je minimalna i potpuno predvidljiva - jen'dva'tri pankerska akorda u jednostavnim i ogoljenim melodijskim strukturama koje jedino obogaćuju zafrkantski tekstovi o curama, ženama, seksu, politici, hrani ... tj. svemu i svačemu. Uglavnom, svaka tema koje se dotaknu ima u sebi mnoštvo crta paradoksa i crnog humora, tako da je sve u granicama zdravog razuma i kontroliranog ludila. Osobno sam se uvjerio ovom prilikom da mnogo duguju prvom punk valu s konca '70-tih i nabrijani su na Ramonese, Pistolse, Buzzcokse, Vibratorse i slične melodične oldschool punk izvođače, a vrlo mnogo su utjecali na komercijalni trend devedesetih, posebice na rad Bad Religion, Offspring, Rancid i Green Day koji su gotovo preslika Toy Dolls furke i svih njihovih štoseva. Ovom prilikom uz svoje punk standarde koje je publika oduševljeno pjevala s njima, Dollsi su izveli i poneki stari ska broj, te iznenađujuće loš akustični broj u kojem su se opravdano pokazali punkerima koji apsolutno neznaju svirati akustičnu gitaru i napraviti nešto više osim prebiranja c-g-d dura u svrhu melodije. Nakon nekih pola sata u kojem su me punkeri, irokezi, čejeni, sijuxi, apaši i ostali prisutni domoroci dobro izudarali, nakvasili pivom i bambusima iz plastičnih flaša, te mi gotovo uništili nove glojzerice, odlučio sam prošetati do šanka i dalje od razdraganih plemena popušiti svoju lulu mira gdje su odzvanjali dimljeni zvučni signali koncerta. Sve što sam vidio i čuo navelo me je da razmišljam zbog čega su Toy Dolls toliko popularni među zagrebačkim punkerima. Interesantno, ali ja ništa osobito nisam primjetio jerbo je band toliko očajno svirački potkovan da bi ih se i sam pokojni Sid posramio. Sve je obična preslika ludila Londona '77, odnosno davno pohranjene priče o ortodoksnim second hand poklonicima u vojničkim hlačama, odjeći s otpada i frizurama koje na sebi imaju kilograme gela. U tom razmišljanju prekinuo me Mile i Zoki iz Hladnog piva (bez gela, ali s puno putra na glavi), koji su, usput, stotinama svijetlosnih milja odmakli od ovakve glazbene sirotinje, te nekolicina poznatih faca iz medija s kojima sam ugodno prospikao ostatak koncerta. Svi se oni uglavnom slažu s mojim tvrdnjama da su Dollsi ipak zasluženi marginalci punka koji osim prepoznatljive vizualne furke nemaju apsolutno nikakav značajniji argument. Mogu samo reći da mi se više od koncerta koji je trajao očekivanih punkerskih 60 minuta, daleko bolje dojmio set DJ-a Tomija Fantazme koji je podsjetio na sve dobre klasike punka i new wavea - od Ramonesa, Clasha i Dead Kennedysa do Talking Headsa i mnogih artističkih imena osamdesetih i devedesetih. No, bilo bi mi uistinu žao da Dollse nisam vidio uživo i uvjerio se u njihov rejting koji opravdano zaslužuju kao band s dvadeset godina karijere koji je još uvijek na početku s kojeg izgleda nikada neće mrdnuti.
Ocijena: Zabava +5, Glazba -0, Originalnost - tabula rasa.

horvi // 04/11/2004

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Na ovom linku možete pročitat intervju sa Toy Dollsima neposredno nakon koncerta.