Mick Harvey (The Birthday Party i The Bad Seeds) došao je u Pulu, u društveni centar Rojc, 14. 6. u pratnji meksičke umjetnice i pjevačice Amande Acevedo u sklopu turneje na kojoj predstavlja svoj zadnji solo album "Five Ways to Say Goodbye". Njih dvoje je najbolje opisati kao iskusnog starog lisca i smišnu malu koji su 2023. izdali zajednički album obrada i prepjeva nazvan "Phantasmagoria in Blue". Zbog toga je koncert više bio dobar mix svega nego isključivo predstavljanje novog materijala.

Dolaskom ljeta i ugodnih večeri krenula je i koncertna scena na otvorenome. Ovih dana u Puli na raznim mjestima mogu se naći glazbene poslastice za svačije uši, od velikih svjetskih imena u Areni do domaćih iskušanih veseljaka Gustafa na lokalnom trgu. Tome svakako treba dodati i ovakve glazbene poslastice na ponekad oku skrivenim mjestima kakvo je dvorište Društvenog centra Karlo Rojc bivše vojarne JNA, kompleksu visokih betonskih divova u pomalo raspadnom stanju ukrašenih grafitima. Zbog tih istih betonskih zidova u dvorištu je odlična akustika, ugođaj je vrlo ugodan, kao da se okupila ekipa iz kvarta. Što je i bio slučaj jer je uz ponekog padobranca uglavnom bila međusobno poznata ekipa. Sjedenje nije bilo ničim određeno tako da je svako sjedio gdje mu je odgovaralo. Sasvim nepretenciozno bez roadia ili ikakve najave na malu pozornicu došao je Mick Harvey i počeo ukapčati svoju gitaru. Pozdravio je prisutne i zahvalio na pozivu da nastupa pred nama te rekao kako je htio doći neprimjetno ali nažalost je tonac ugasio muziku koja se puštala sa razglasa dok se ekipa okupljala. Iza njega na maloj pozornici bio je gudački kvartet (3 violine i violončelo), Mick ih je nešto kasnije predstavio kao domaće pojačanje i to poimence: Nataša, Mia i Milan na violinama i Fabio na violončelu. Koncert je započeo pjesmama sa zadnjeg solo albuma "Five Ways to Say Goodbye"; "At Heaven's Gate", nastavio sa "Photograph", coverom The Saintsa i nostalgičarskom "When We Were Beautiful & Young" koju je posvetio svojim preminulim prijateljima sa glazbeno životnog puta. Dok bi u režiji Nick Cavea ova pjesma bila puno više zavijena u crno i s fatalističkim predskazanjima, Mick više vuče na neku australsku verziju Beatlesa koji zazivaju prebrzo prošlu mladost. Ili ako smijem reći zvuči kao Nick Cave kojeg život nije pošteno izcipelario. Tu negdje Mick nas je obavijestio da je odsvirao početak koncerta na raštimanoj gitari i obećao da će to istog trena ispraviti. Tu mu se na pozornici pridružila Amanda Acevedo i krenuli su sa pjesmama sa zajedničkog albuma "Phantasmagoria in Blue". Tu su bile "Milk and Honey " (Jackson C. Frank cover), "Dirtnap Stories" (Lee Hazlewood cover) i Phantasmagoria in Two (Tim Buckley cover) za koju nam je objasnio da je bila i inspiracija za naslov albuma. Nastavili su s "Love Is a Battlefield" (Pat Benatar cover) koja zvuči toliko drugačije od originala a opet savršeno funkcionira. Teško je čuti, neku pjesmu koju slušate cijeli svoj život u jednom glazbenom stilu i onda netko dođe i okrene je za 180°, kao nešto dobro ali ovo je. Zajedno su otpjevali još "Wish That I Were Stone" nakon čega je Amanda spotičući se o kablove u svojim visokim cipelama odjurila s pozornice. Mick nam je šaljivo rekao da nikad ne zna što će Amanda napraviti i nastavio je solo sa "A Suitcase in Berlin" pričajući kako postoje stvari koje ostavljamo na nekim mjestima kako bi nam uvijek bile povod da se vratimo tim mjestima. Nakon toga vratila se i Amanda na pozornicu i pjevali su "The Blue Unicorn" (Silvio Rodríguez cover) koja je zvučala kao dječja pjesmica o izgubljenoj igračci a vjerojatno ima neko sasvim drugo značenje. Amanda ionako sitne građe se ovom pjesmom dodatno transformirala u malu izgubljenu djevojčicu, Alisu u zemlji čudesa beskrajno duge kose odjevenu u crno. Dok je Amanda pjevala na španjolskom, Mick nam je njene riječi prevodio na engleskom. Iza plavog jednoroga došla je zora, odnosno "Al Alba" (Luis Eduardo Aute cover) prekrasna poezija dvoje ljubavnika koji se rastaju. U originalu pjesma je na španjolskom pa mi je tako njihova verzija na engleskom puno bliža i zahvalna sam im na njoj. Do kraja glavnog dijela Mick je još solo izveo tri pjesme s novog albuma: "The Art of Darknes", "We Had an Island" i "Setting You Free", moj favorit. Publika je pljeskala, gudači su i dalje sjedili i znali smo da ide bis. Za bis, kako to i biva je sačuvao neke svoje favorite iz različitih dijelova karijere pa su nas prvo rasplesali živahnom "Out of Time Man" (Mano Negra cover), nastavljajući sa Mickovom Serge Gainsbourgh fazom "Prévert's Song" i "Bonnie and Clyde". I time je koncert bio gotov, ili nije. Gudači su još bili na pozornici i uskoro su se vratili i Mick i Amanda na drugi bis i počastili nas kultnim klasikom "Song to the Siren" Tima Buckleya. Ispratili smo ih s pozornice s oduševljenjem i glasnim pljeskom. No tu nije bio kraj. Prvo su se razbježali svatko na svoju stranu a zatim su se pojavili Mick sa naramkom ploča i markerom, a Amanda ogrnuta u šal tražeći Micka.

Zainteresirani su mogli kupiti njihov zajednički album "Phantasmagoria in Blue" i Mickov solo album "Five Ways to Say Goodbye" po cijeni od 25€ i još dobiti i autogram. Za mene epilog ovog malog dragulja od koncerta slijedio je večer kasnije kada sam izlazila iz Malog rimskog kazališta po završetku koncerta "The Smilea" i ugledala dvojac u masi ispred sebe. Hrabro sam im se obratila ali jedino me Amanda doživila, ja sam se njoj zahvalila na odličnom koncertu a ona je ljubazno odgovorila "Thank you for coming!". U toj masi ljudi izgledala je još manja nego prethodne večeri na pozornici držeći Micka za ruku da se ne izgubi.

nina kc // 19/06/2024