Veja je bend iz Pazina koji sa suvremenim aranžmanima pristupa istarskoj tradicijskoj glazbi. Sama riječ Veja je naziv za istarski običaj okupljanja oko umrle osobe i bdijenja kroz noć, obično popraćeno jelom, pićem i pjevanjem. Bend su osnovali članovi raznih istarskih folklornih društava. Materijal nabavljaju ili kroz kulturno umjetnička društva ili kroz arhiv Renata Pernića koji je snimao po terenu, a dio glazbe dolazi i iz njihovih obitelji.

Koncert u Vintageu bila je promocija vinilnog izdanja albuma Škura ura iz 2022.godine, koji je po meni osjetan "downgrade" u odnosu na njihov odličan prvijenac, Dolinu mlinova iz 2014. Fali mu dinamičnosti, strasti, pa i rustikalne, proganjajuće atmosfere s prvog albuma. Na koncertu se ta razlika u kvaliteti ne osjeti toliko, ali ipak je bilo dosta oscilacija. Tako, primjerice, u prvom dijelu koncerta, Zelen bor i Anka su bili apsolutni highlighti, ali sve je nekako lagano potonulo oko monotone Ki je ki. Srećom, drugi dio koncerta je bio znatno bolji, Farkaš pjeva sve stravstvenije, a apsolutan vrhunac bila je njihova najpopularnija pjesma, Marija, koja je završila s prekrasnim zbornim pjevanjem u publici.
Iako se nivo intenziteta i dinamičnosti dizao kroz cijeli koncert, nekako mi se činilo da je bend ipak bio mrvicu suzdržan, to jest da je svirka zamalo dosegnula točku kad bi sve prešlo u raspašoj i publika bi se potpuno raspametila, no ipak su odlučili stati na kočnicu, suzdržati se.

Veja imaju jako zanimljivi pristup tradicijskoj glazbi, em zbog suvremenih aranžmana i elemenata rocka ("post-tradicionalizam", možda?), em zbog vokala Gorana Farkaša koji je toliko unikatan i neobičan da bi sam po sebi, bez da uzmemo u obzir druge elemente svirke, bio dovoljan da "spasi" bend od ikakve generičnosti… ponekad, doduše, vokal zvuči prilično monotono, no neki od najboljih trenutaka koncerta bili su kad se Farkaš odluči "potegnuti" i stravstvenije pjevati. Zanimljivo je i da se uopće ne čini da ih zanimaju catchy melodije i lako probavljive forme i strukture pjesama. Dakle, uopće nisu catchy, u smislu da mi dan nakon koncerta nijedna pjesma nije ostala u uhu niti ću ih pjevušiti. S druge strane, pjesme poput maestralne Marije toliko su prekrasne i na neki način ipak (lagano "iščašeno") melodične da nedostatak instant catchy teme uopće nije problem, dapače dodaje dodatnu dimenziju i čini ih zanimljivijim.
Melosi su karakteristično istarski, kao i ta famozna istarska ljestvica koja je bila i nominirana za UNESCOvu zaštitu, i dvoglasje - karakteristični završeci fraza - sekunda (glasovi pjevaju dva susjedna tona) pa prima (dva glasa pjevaju isti ton, unisono).
Farkaš ne samo što pjeva nego nema što ne svira - vrlo upečatljive istarske gajde ili "mih", violinu, frulu, tamburu… Harmonika (svira ju Marko Pernić) je vrlo simpatična, a bilo je tu i prog folk jamova i "solaža" perkusionista, miješanja talijanskog i istarskog dijalekta kojega ja apsolutno ništa ne razumijem, ali mi je prekrasan! Publika je bend vrlo toplo dočekala i popratila sa salvama pljeska i aplauza kakvi se rijetko čuju.
Koncert sam gledala s prijateljem iz Irske koji je poslije komentirao da, da nije znao da je bend iz Hrvatske, ne bi ih mogao nigdje konkretno "smjestiti" (dakle, ne zvuče onako kako bi netko sa zapada zamišljao da bi zvučali hrvatski, balkanski ili slavenski bendovi - najvjerojatnije zbog izrazitog talijanskog utjecaja na istarski folk), a primijetio je i neke sličnosti sa sjajnim irskim folk bendom Lankum, koji su imali jedan od najboljih i najhvaljenijih albuma prošle godine.
Divna večer s bendom koji bez dvojbe spada u sam vrh današnje hrvatske folk / etno scene, nadam se da nećemo opet morati čekati osam godina za novi album!

dora p // 24/03/2024