Vintage se zadnjih godina opredijelio većinom za kvizove, slušaone nultih i devedesetih, i nastupe cover bendova, pa želim reći kako mi je dosta drago da vidim ovog mjeseca čak sedam, jelte, autorskih koncerata tamo. To je poglavito stoga što je to taj mjesec kad slave desetu godišnjicu djelovanja, a ja to neću sad još čestitati, jer mi je u planu izvijestiti s barem jedne od tri slavljeničke večeri koje se imaju dogoditi sljedećeg tjedna. Ne znam, u nekom kao "underground" miljeu gradskom postoji jedna količina zazora prema tom plejsu, ali ja stvarno evo u ovih deset godina (a bilo me tamo od početka) se ne mogu sjetiti ničeg nevaljalog. Komforan i lijep interijer na dobroj lokaciji, normalno i korektno osoblje, a da ni ne spominjem sve bezbrojne što bivše što buduće kapitalce koje su dovodili i nezaboravne noći koje su isti tamo priuštili. "Mekanoj alternativi" je to prva (i jedina, uz možda Alcatraz) asocijacija na rock mjesto u gradu, i to je sasvim u redu, mogli su (smo?) i puno gore proći.

Od svih tih sedam spomenutih gigova, ovaj o kojem taman pišem je zacijelo najslabije popraćen u javnosti, što se očitovalo na broju posjetitelja koji nije prelazio šezdeset. Dirty Old Empire je organizirao gig. Dojma sam da je to njima više "side hustle", pa tako invajtovi u event nisu nešto kapali, a bogami ni mejla s najavom za portale nije bilo. A da kažem da ni karta nije bila jeftina, 90/110 je prilično žestoko za jedan bend za kojeg iskreno ne vjerujem da ga je puno nas otprije slušalo doma. Da, čini mi se da su i oni koji jesu doživjeli da taj INVSN iz Umee u Švedskoj svira i odlučili doći, to uradili poglavito zbog toga što su voljeli neke stare projekte nekih od članova, tip Refused, International Noise Conspiracy, Masshysteri ili The Vicious. Refused je tu svakako najzvučnije ime, frontmen je dakle isti. Iskreno nisam pojma imao da taj bend i dalje postoji, ali ispada da je tako, što ovog Dennisa Lyxzena stavlja u šašavu poziciju da ima jedan bend s kojim može vjerojatno napuniti Tvornicu i baciti rulju u ekstazu, i ovaj drugi gdje mu se šačica nas malo čudi koliko "tryharda" tog vlažnog i hladnog zimskog utorka u praznom Vintageu.

Pretencioznost je svakako uvijek bila odlika Refuseda, ovdje smo se dobili priliku uvjeriti da je to sasvim logično jer je ujedno i okosnica cijele pojave i brije tog lika. Znači on nosi svilene košulje (mislim da se u nekom trenutku presvukao) s onom nekom maramom visećom i cipelice koje možete vidjeti na fotografiji, a kretnje su mu takve da nogom udara zrak u visini glave, zatrči se pa čučanj-skok, opa okret, pljesak, mrdaj guzom iiiii jedan i dva i tri, zakovitlaj mikrofon, ulovi ga, skok, čučanj, iiiii okret, raširi ruke, spoji noge, cipela na monitor iiii pljesak iiiii jedan i dva okret, mrdni bokove, skok! Unatoč tome što nam je dao više nego dovoljno razloga da ga sprdamo, ipak nikome nije bilo do toga, nekako je kroz cijelu tu egomanijakalnu predstavu, kompletno lišenu ironijskog odmaka, probijala iskrenost i simpatičnost, a treba na kraju dana cijeniti i kondicijski aspekt te priče. Između pjesama je bio čisto kul, bacao je zanimljive spike i anegdote (tipa kad nekad davno nisu htjeli svirati biseve, pa su ih Švabe poslije giga izvrijeđali, a neki tip kupio ploču samo da mu je može bacit u glavu, pa od tad ipak sviraju, hehe), a najjači pljesak je pobrao kad je podsjetio na neospornu korelaciju između kapitalizma i mentalnih bolesti, te zaključio da takav sistem treba uništiti. To sve stoji, ali ipak je malo parodija kad dođu Švedi u Zagreb žaliti se kako je sistem u kurcu. Osim tog trenutka, posebno revolucionarnih ili uopće angažiranih spika u njihovoj muzici nema. Možda na nekoj dubljoj perceptivnoj razini, jer kao oslikavaju to klasično hladno i otuđeno post-industrijsko mračno zagađeno društvo beznađa i rezignacije, pa bi onda to kao u slušatelju moglo buditi neki revolt. Nekad davno se Dennis s prijateljima uspješno (barem po reakcijama publike i kritike) igrao glazbenog inovatora, a čak je i ovaj bend, koliko čujem slušajući neke prijašnje albume, imao "svježijih" faza. Ovdje bih ja mogao napisati da oni uzimaju utjecaje iz osamdesetih i daju im jedno novo i moderno ruho savršeno prilagođeno današnjem trenutku, ali to bi bila prljava laž. Stvarno nema ničeg novog ovdje, ovo je ona muzika koju Tomi Phantasma pušta subotom u Jabuci, znači gothic new wave synth electro post punk pop, tu su Cure i Joy Division i Siouxsie, OMD i The Sound, i Denis & Denis i Videosex. Ali potpuno, do razine da je sound sa stejdža bio složen na način da ima taj sintetički 80's playback filing, i svi furaju (osim Denne M, naravno) crne hlače i majice i crne kožne jakne, i blijedi su u faci. Tako da je tu stvar vrlo jednostavna, ako volite tu spiku onda vam je ovdje moglo biti genijalno do mjere da govorite svima da ste bili na koncertu godine i ogromna je šteta što niste došli. Ako ne volite, bez brige, ništa naročito niste propustili.

Ja sam i dosta kasnio, došavši u 22 sam se nadao da sam propustio deset minuta, ispalo je da su počeli u minutu u najavljenih 21:30, ali nekako sam dojma da se nije u prvih pola sata dogodilo ništa zbog čega bih imao drastično drugačije viđenje koncerta, iako sam možda jednu košulju propustio. Iako ne bih pritom volio insinuirati da je "sve isto" cijelo vrijeme, jer pjesme jesu dovoljno znalački i šmekerski urađene da ostaju percipirane kao zasebne jedinice, melodije definitivno ulaze u uho i ostaju u glavi. Dijelom su to prodorne i melodramatične vokalne linije, dijelom matrice po kojima jedna od tri cure čeprka, dijelom bas koji je vrlo isturen i stvarno dosta melodičan, ali skoro nimalo gitara, za koju ne bismo primijetili da je nije bilo, osamdeset posto vremena doslovno cura stoji i gleda u prazno. Tu prazninu za gledanje je vješto popunio lik koji se ako se ne varam zove Oton, očito jedini pravi fan benda u publici, što dokazuje fakt da je i on došao u košulji od svijetloplave svile sa crvenom maramom oko vrata, to slučajno nije moglo biti. Plesao je ples začudnim koracima i služio kao spojnica između nas i njih.

Fino smo se spojili na kraju, raduje me priznati. Tip muzike, broj ljudi i meteorološke prilike su prijetili rezultirati potpunim autizmom, ali to nipošto nije bio slučaj. Plesuckalo se, glasno pljeskalo i cijukalo, te bacalo doskočice. Najfascinantiji dio je taj što se red za merch stolom po svršetku doimao dužim nego što je posjetitelja uopće bilo. Znači svi, ali svi, su si izgleda piknuli po ploču ili majicu. Ne sumnjam da će napaćena braća i sestre iz Švedske dio tih sredstava preusmjeriti u fond za rušenje kapitalizma, hvala im na tome.

ujak stanley // 08/12/2022