Ovo će biti vjerojatno najkraći izvještaj s nekog koncerta, a možda i neće. Uglavnom, već par dana vrtim film koji je krenuo pojavom Evena Danda kao gosta simpatičnom Yotam Ben Horinu, u trenutku kad je prislonio mobitel na mikrofon a s druge strane se čuo neki glas, koji je očito pričao s Evanom. Malo kasnije sjeo je za bubnjeve i to čak i nije tak loše zvučalo. Simpatično. Odsvirali su zajedno neku Yotamovu i Pet Cemetery od Ramonesa, nakon čega se Evan pokupio, a Yotam skupio svoju gitaru, reko da će biti 5 minuta na merchu i onda mora na avion.

Dosta zbunjujuća situacija, no simpatična. Da nije bilo ostatka večeri bilo bi presuper da zvijezda večeri dođe lupati bubnjeve predizvođaču. No, kasniji razvoj situacije otišao je u drugom smjeru od simpatičnog. Ili nije. Još sad imam pomiješane emocije koje su se rojile i tijekom nastupa Lemonheadsa.

U prvom dijelu su odsvirali cijeli "It's a Shame about Ray" i to je zvučalo skroz ok skoro do samog kraja. Ili nije, ne znam. Uglavnom basista i bubnjar su ubijajuća ritam mašina. Dando je najslabija karika. Glas puca na višim tonovima, gitara baš ne svira, on mrmlja sebi u bradu. Na zadnjoj u ovom dijelu, Frank Mills, napuštaju ga članovi benda, on odlazi od mikrofona i na akustičnoj gitari pokušava nešto što čuju prva tri reda. I tak je otprilike bilo sljedećih pola sata. Ili manje. Ili više. Ne znam, al bilo je simpatično. Ili tužno. Ili zanimljivo. Uglavnom taj drugi dio trebalo bi nekako izbrisati iz memorije. CTRL + DEL! I gotovo.

No, onda su se opet pojavili svi odreda i zasvirali Style, koja me opet digla i bila je moćna. Točno onakva kakva treba biti pjesma napisana u narko ludilu. I to me držalo još par pjesama, no onda je opet uslijedio pad, kad sam počeo razmišljati o odlasku doma. Nisam otišao, ostao sam do kraja. No, to je bilo zadnje da sam gledao Evana Danda i Lemonheadse uživo. Šteta je na taj način potratiti sve kredite koje je imao i skupljao kroz 30 godina karijere.

pedja // 05/05/2022

> vidi sve fotke // see all photos