home > koncert > Ayllu @ Sax, Zagreb, 20/02/2020

kontakt | search |

Ayllu @ Sax, Zagreb, 20/02/2020

Dok ste tradicionalnu glazbu iz Irske, s Jamajke ili Mongolije vjerojatno u životu čuli, onu iz Estonije ili Afganistana lako moguće da niste. U tom nekom smislu globalne prođe folklornih napjeva, ritmova i melodija, Bolivija je dosta dobro prošla. Poglavito zbog neumornih uličnih trgovaca/muzičara koji u ful opremi na ulicama svakog većeg europskog grada pušu u ta puhala i izazivaju simpatije. Njihova je varijanta doduše često trivijalizirana karaoke verzija te dosta kompleksne i zanimljive glazbe, muzički ekvivalent majicama na Che Guevaru s pazara. Upravo sam stoga već dugo imao najbolju volju uživo svjedočiti svirci zagrebačkog ansambla Ayllu, skupine koja akademski studiozno niz desetljeća proučava, interpretira i promovira glazbu s Anda ovdje, na drugom kraju svijeta. Ta mi se želja prvi puta ostvarila tek prošlog četvrtka, jer Ayllu, koncipiran više kao alat za periodičnu prezentaciju nego bend koji bi išao na turneje i živio od toga, i ne svira baš često. A zadnjih im se godina usto pokoji gig bio i otkazao, ili bi recimo svirali u muzejima, pa bih saznao prekasno.
[ ayllu ]

ayllu   © jan vržina

[ ayllu ]

ayllu   © jan vržina

Bilo kako bilo, klub se skroz fino popunio, a publika svih uzrasta (doslovno, od srednjoškolaca do ljudi koji su vjerojatno nečiji pradjed), se udobno zavalila u kultne, legendarne, nezaboravne, epohalne Saxove stolice, i pustila da ih Ayllu, do zuba naoružan specifičnim instrumentarijem i u karakterističnim odoricama, odvede daleko, među mistične padine planinskih masiva Bolivije. I nešto malo Perua i Ekvadora, ali većinom Bolivije. Robert Lovrić, isti čovjek koji je prije vjerojatno neshvatljivo nedavne 42. godine pokrenuo cijelu priču, je i dalje tu, i on nam u svom simpatičnom boomer stilu prije svake pjesme hoda na drugi kraj stejdža latiti se za to predviđenog mikrofona, i reći poneku riječ o nadolazećem broju. Nema u njemu puno urođenog frontmenskog talenta ili karizme, pa se poneki od tih monologa doimao suvišnim, ali za razliku od uobičajenog koncerta, ovdje je to doslovno potpuno nevažno, jer se, velim, jako nameće akademski pristup i atmosfera, potkovanost i ozbiljnost u pristupu, te poznavanje muzičke teorije barem onoliko koliko i prakse. To su sve stvari koje bih vjerojatno u prosječnom svom reportu posrao i proglasio ih nebitnima u odnosu na "šmek", "filing" ili, nedajbože "energiju", ali kontekst je mama, i ovo svakako nije bio prosječan (Kuzma ili Pipsi) koncert u mom životu, pa su tako spomenute činjenice po mom skromnom sudu samo doprinijele najvjernijoj i najdostojnijoj mogućoj interpretaciji onoga zbog čega smo se okupili.
[ ayllu ]

ayllu   © jan vržina

Još jedan zgoditak u toj mreži je i pojava šjor Juana Hernanda Rojasa Arispea, o kojem ne znam puno osim da je bio vrlo stereotipni mariachi (znam da je to Meksiko, ali jebiga) sa svojim šeširićem i ponchom, i da je rečeno da je ovo prvi put nakon 31 godine da svira s Aylluom. A to je masu godina za reunion, jak je aplauz vrlo dobro raspoložene publike zaradila ta informacija. On je svirao žičane instrumente, a bio je i jedini koji je u dva navrata dobio priliku zapjevati. Lik koji je također, koliko shvaćam, već nekad prije surađivao s Lovrićevom trupom, pa onda nije, a sada je samozatajno svirao bas gitaru cijelu večer, je glavom i sijedom bradom Srđan Sacher, čije pjesme vjerojatno slušaju i na Andama. Jedan od najskuliranijih javnih nastupa koje sam ikad vidio, doslovno se činilo da deda meditira dok svira, dojam kojem nisu odmagale tamne sunčane naočale i sjedeći položaj prekriženih nogu.
[ ayllu ]

ayllu   © jan vržina

[ ayllu ]

ayllu   © jan vržina

Ostali članovi kolektiva su mahom predavači na različitim glazbenim katedrama, a svoju su kompetentnost potvrdili, osim gitarista koji s nje nije silazio, šaranjem kroz mali milijun instrumenata. Od tog milijuna, 999 999 su bila puhaća glazbala, ona su definitivno udarni nositelj atmosfere i onaj segment zbog kojeg ćeš andsku melodiju prepoznati na pet kilometara. Perkusionistički su, s druge strane, elementi, vrlo marginalni, tek tu i tamo najbazičniji ritam na bubnju. Dobro su stoga došle bile povremene intervencije iz publike u obliku "držanja ritma" pljeskanjem na splitskofestivalski način. Iako sam potpuno svjestan racionalizacije po kojoj Ayllu treba i želi svirati u Saxu ili na mjestima još puno formalnijim od njega, nadam se ipak da ću imati šansu vidjeti ih i u nekom raskalašenijem, idealno open air festivalskom điru, čisto stoga što se na ovo svakako da iscijediti dušu i naplesati dok se ne srušiš. Ovdje je bilo marginalnih pokušaja iniciranja nečeg takvom među entuzijastičnijim pripadnicima raje (podaci poznati redakciji), ali bez odjeka. Jebiga, ipak to nije Jacques Houdek. Serem ti se, inače, na tog napuhanog debelog priglupog ignorantskog šupka koji se toliko plaši činjenice da je homoseksualac da ju naivno pokušava prikriti homofobijom i nacionalizmom. Smradu je guzičetina tolika da nikako da si izvuče glavu iz nje. "HDZ zna" mu je bio vrhunac života, ali doslovno. Nisam nešto prelud za Porto Mortom, ali više vrijedi govno sestre njihovog bivšeg člana nego cijela karijera i život Jacquesa i njegovog malog krilatog ljubavnika.
[ ayllu ]

ayllu   © jan vržina

Paleta osjećaja koju ove pjesme bude u čovjeku je vrlo široka i u ekstremno je čvrstoj vezi s tempovima (sponsored by: Horvi) u kojima su odsvirane. Ne znam je li ovo malo previše pretenciozan pokušaj objašnjavanja mojih utisaka i osjećaja, ali ide - da je svaka pjesma jedna boja u toj paleti, ovaj bi koncert bio slika vrlo žarkih i vrlo malo razvodnjenih boja. Nije to ništa toliko ekstravagantno ni egzotično da bi po toj liniji šoka ubiralo poene, nego znate ono kad se tu i tamo dogodi dan kad se osjećate isto kao i inače, ali na te osjećaje gledate iz neke čišće, jasnije perspektive, i sve vam je odjednom logično? Eto, tako nekako. Meni barem. Poznato je da su civilizacije s tih prostora kroz povijest bile napredni nositelji brojnih mudrosti, a njihova kohezija s prostorom, vremenom, prirodom, pa i onim nečim onostranim (fah kojeg je za naš komad kugle recimo doktorirao Kries) oko sebe, utisnuta je u samu srž svake od ovih pjesama na način kojeg je teško ne smatrati fascinantnim.
[ ayllu ]

ayllu   © jan vržina

Sve ovo što sam naveo uopće nisu male stvari, dapače. Jedan tako obuhvatan i intenzivan moment razbistrivanja bi se mogao okarakterizirati i kao performans s terapijskim djelovanjem, i zato mi je baš drago da sam imao priliku na njemu biti i o njemu vam pisati. Ta ne kaže se bezveze "Terapija.net".

ujak stanley // 24/02/2020

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Krv u stolici @ KSET, Zagreb, 05/03/2020

Krv u stolici @ KSET, Zagreb, 05/03/2020

| 09/03/2020 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: Suffocation, Belphegor, Hate, Carnifliate @ Močvara, 07/03/2020

Suffocation, Belphegor, Hate, Carnifliate @ Močvara, 07/03/2020

| 09/03/2020 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: Playground Hustle @ KSET, 28/02/2020

Playground Hustle @ KSET, 28/02/2020

| 04/03/2020 | jan vržina |

>> opširnije


cover: Kawasaki 3P @ Jabuka, Zagreb, 22/02/2020

Kawasaki 3P @ Jabuka, Zagreb, 22/02/2020

| 26/02/2020 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: Ayllu @ Sax, Zagreb, 20/02/2020

Ayllu @ Sax, Zagreb, 20/02/2020

| 24/02/2020 | ujak stanley |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*