Veliki broj ljubitelja žestokog zvuka našao se na zagrebačkoj Šalati u srijedu 3.7. u 20 sati i ugostio Whitesnake koji trenutno hara svjetskim pozornicama svojom turnejom The Flesh And Blood. No krenimo ispočetka - organizacija je bila na razini, bez nepotrebnih gužvi, s malo precijenjenom, ali barem hladnom, pivom za odrasle i sokićima za najmlađe i sve je ubrzo odisalo dobrim raspoloženjem.

Tek što smo se svi smjestili, teškom strujom iznenadio nas je zagrebački bend Animal Drive s odlično raspoloženim Dinom Jelusićem, bend koji još jednom dokazuje da im je mjesto na malo većim binama nego što im to možda hrvatska publika priznaje. Odsvirali su par originalnih stvari, te dodali interesantan žestoki cover pjesme She's Got The Look od Roxette za one malo stariju populaciju publike. Odličnu neobuzdanu energiju i vještu izvedbu nije pokvario niti trenutak kada je tonac pritisnuo krivi gumb i na par sekundi bacio bend u potpunu tišinu. A kada je Dino preko mikrofona pitao organizaciju ima li vremena za još jednu stvar, nije bilo vremena, Whitesnake je već skidao pokrove sa svojih instrumenata.

Napetost je rasla dok dečki napokon nisu krenuli ravno u glavu sa "Bad Boys" i u startu pokazali jedan potpuno drugačiji zvuk od predgrupe: čvrst, rafiniran, glasan, no pomalo rutinski. Nije im za zamjeriti, momci imaju puno kilometara u nogama, i teško je očekivati da će svirati s manijakalnim intenzitetom mlađahnog benda, ali kada su glazbom i zafrkancijama napokon uspjeli razbuditi tradicionalno sramežljivu zagrebačku publiku, tada su i dečki iz benda potpunom lakoćom počeli dokazivati da su zasluženo stekli status rock bogova, te da im je potpuno svejedno sviraju li u Zagrebu, Ljubljani, Los Angelesu ili New Yorku.

Pjesma za pjesmom, hit za hitom, atmosfera je rasla, skakalo se i urlalo na prepunim tribinama i parteru, a pogotovo kad su nakon "Trouble Is Your Middle Name" svi napustili stage, osim Reba Beacha i Joela Hoekstra, dva odlična gitarista, koji su se potom nadmetali u zanimljivim i tehnički nezanemarivim solažama, da bi potom počeli jedan drugome svirati gitarske harmonije. Nakon toga je pozornicu preoteo Tommy Aldridge, bubnjar koji je prvo odsvirao fantastičan bubnjarski solo palicama, a potom palice bacio publici, i ostatak odsvirao golim rukama. Od tog trenutka do kraja koncerta, bili smo jedno s bendom. Kada su svirali posljednje dvije pjesme iz, takoreći, vedra neba po nama je počao udarati prolom oblaka, obogaćujući zrake svjetla s pozornice krupnim kapima kiše kao neki fini naručeni produkcijski efekat. A kada je vjetar gotovo srušio klavijature Michelea Luppija,to je još više doprinjelo generalnom rock ludilu koje je već strujalo zrakom u ogromnim količinama. Otprilike u tom trenutku bend je udarao po svojim najvećim hitovima "Here I Go Again" i "Still Of The Night" i ništa nije moglo pokvariti dobro raspoloženje.

Nakon jednog bisa pjevač David Coverdale odlučio je ne riskirati da svi zadobimo upalu pluća i bend se naklonio oduševljenim obožavateljima koji su bukom gotovo srušili derutno zdanje koje nas je sve ugostilo. Unatoč relativnoj kratkoći i neizbježnom osjećaju rutiniranosti, te gore spomenutoj kiši, svi smo imali dojam da smo prisustvovali rock spektaklu koji ne mari za skromne produkcijske uvjete nego prenosi samu srž r'n'r stečevine, osjećaj živosti, mladosti i ljubavi.

andrea martinić // 09/07/2019