Mic po mic, Pozitivac je dogurao do svojeg 14. izdanja vrativši se u dvodnevni format. (Izvještaj s prvog dana kojeg je pisao Johnny McFearless možete čitati ovdje). Naš "najveći i najdugovječniji domaći dvoranski glazbeni događaj" danas je mjesto gdje po zimi možete čuti između 5 i 8 od 15 izvođača koji se godinama rotiraju kao predvodnici svih domaćih ljetnih festivala. Sve su to bendovi kojima uvodna rečenica svakog PR pamfleta za medije počinje s "bend koji ne treba posebno predstavljati" (govori li ijedna rečenica više od te: "joj, kak' mi se ne da pisati dopis za medije"?). Izuzetak su otvarajući bendovi koji se na Pozitivcu testiraju. Ne na HIV, nego mogu li u dogledno vrijeme postati sateliti ili čak punopravni članovi moćne skupine G15.

Drugog dana festivala je dotična uloga pokusnog kunića pripala bendu Ischariotzcky. Kakvo ime bokte, svaki put se moram konzultirati s internetom da vidim jesam li ga napisao ispravno. Sch-tz-cky, valjda ću upamtiti za idući put. Iako sumnjam da će idućeg puta biti, jer njihova muzika me po senzibilitetu i ekspresiji asocira na sve zbog čega sam odlučio preskočiti prvi dan Pozitivca. Naravno, to ne govori ništa loše o bendu, samo o tome da nisam najkompetentnija osoba za davati sud o njima. Tim više što ne mogu detektirati ni kojim svjetski poznatim bendovima iz tog žanra sliče, a čisto sumnjam da je to zato što su posebna i originalna kreacija u povijesti glazbene umjetnosti. Ipak, čujno je da su si dali dosta truda u slaganje instumentalnih i vokalnih aranžmana, više nego klasični bend koji se smatra indie popom. Eto, nisam ih baš nešto posebno predstavio, iako bi im to zacijelo u trenutnoj fazi scenskog bivanja bilo potrebno. No ništa zato, Ischariotzcky (evo, opet sam ovu riječ pisao 20 sekundi) definitivno ima svoju apologetsku svitu koja ga nastoji progurati u više scenske sfere. Publika za takvo nešto nije u porodilištu, samo treba vremena da ih otkrije.

Nedugo nakon njih, ali još uvijek dovoljno rano da količina ljudi u dvorani ne bude respektabilna, nastupio je M.O.R.T. Iako su ovi Sinjani koje ne treba posebno predstavljati u svakoj prilici kadri oduševiti publiku, na bini ostavljaju upečatljiviji i opušteniji utisak kada nastupaju u manjim prostorima. John na ovom koncertu čak nije ostavljao dojam kao da ne zna što bi sa sobom na velikoj pozornici, ali zvuk benda je bio tanašan. Kao da ih je tonac greškom stavio na presete koji su na tonskoj probi bili podešeni za Iškariotski (po "Vuku" se lako napiše brzo i bez prepravljanja). Svirali su prerano da publika na njih podivlja, a možda je baš i zvuk odmogao u tome, ali su zato svi u publici pjevali. Nadao sam se čuti i koji pjesmu s njihovog novog albuma na engleskom, ali valjda nisu htjeli spoilati nadolazeću premijeru. No zato su odsvirali neke rijetko izvođene numere poput "Malog Isusa".

PipsChips&Videoclips koje ne treba posebno predstavljati odsvirali su koncert o kojem ne treba posebno ni pisati. Kao da ste već prije na tom istom koncertu bili, samo je tada bio bolji. Mislim, bilo je dost' ljudi, pjevalo se uglas, veselila se raja i tako to, ne kažem ja...ali kao da je onaj neki tamo nedavni nastup bio emotivniji, divljiji, s bendom koji je više "unutra" i u prostoru pogodnijem za prisniju razmjenu energije. Ako je kome koncert bio izvanredan ili je fan kojeg puca špica na svako ukazanje Pipsa ili ih je friško otkrio i uzgotivio nedavno. Ja ne spadam niti u jednu od tih kategorija, pa sam ipak zapjevao svaku koje bih se sjetio. Nije da nešto gotivim te Pipse, ali kad sam već upamtio fragmente tih desetak hitova kojima su nas radio i TV neprekidno bombardirali 90-ih, bolje malo puštiti glas, nego vrtiti prstima i dosađivati se.

Nakon prezentacije melankoličnog pulsa zagrebačkog asfalta, došao je red na onaj kolerični. Posljednji bend večeri kojeg ne treba posebno predstavljati bio je Hladno Pivo, iako je Mile bio vrlo solidno raspoložen da skoro svaku svima znanu pjesmu posebno predstavi kratkim predgovorom. Dobar je taj Mile, uvijek iznova uspijeva biti zanimljiv i simpatičan ljudima bez da se imalo trudi oko ostavljanja dojma. Jedini istup sumnjive kakvoće je imao tamo neke 2004. ili '05. kada se na Fiju Briju demonstrativno obrecnuo na sve koji su ga ikada prozvali radi rastajanja s punk korijenima. Bio je tada toliko bijesan da mi se činilo kako nikada više u životu na budućim koncertima neće odsvirati ništa do "Desetke" čisto iz inata. Srećom, bio je samo u afektu. Doduše, na Pozitivcu je za očekivati bilo da će u nemalih 90min koliko su dobili za nastup ubosti neki "pravedniji" omjer starih i novih stvari. Ali odsvirali su svega pet starih numera: "Studentska", "Trening za umiranje", "Fur Immer Punk", "Ne volim te" i onu notornu koju više ne možemo posebno predstaviti ni da hoćemo, a bez nje ne prođe niti "sviraj nove!" koncert. Naravno, na tim stvarima je šutka bila najveća. Odvijala se čak u dva oveća kruga odjeljena "stepenicom" za zaštitu kablova. Ista se pred kraj koncerta počela raspadati (ta ipak se našla u nezahvalnoj poziciji između dvije vatre), ali sudionici poga su je u svakoj prilici pokušali popraviti što je od njih lijepo.

Par puta je čak palo nešto nalik na wall of death bez da je itko s bine to tražio. Također, neumorno gužvanje u pogu uzrokovalo je i nemala gužvanja tepiha. Ispostavilo se da je sivi tepih tek zaštita zelenog tepiha koji štiti parket. U par navrata je ekipa kolektivno dizala sivi tepih u zrak i radila njime valove kano da je neka velika navijačka zastava. Srećom da u blizini nije bilo astmatičara, jer alergena je u tepihu bilo k'o pljeve. I dan nakon koncerta sam ispuhavao prašinu iz nosa. To su dijelovi koje je valjalo, eto, posebno predstaviti, jer nisu viđani kao dio standarnog folklora na prijašnjim koncertima, za razliku od hladnih pivi koje pod normalno lete u zrak prije nego se stignu ugrijati. Bilo je na bini i nekih tehničkih teškoća. Zoka se nešto žalio da mu se zvuk gitare prekida, ali to u publici nitko nije čuo, pa je valjda bio problem samo u monitoru. E da, bend je bio dobar. Isporučio je više energije nego na 30. rođendanu karijere, a manje nego na šalati 2015-te, što spada u kategoriju nešto više od standardno dobrog s obzirom na trenutne potencijale. Nema krize za dečke s Gajnica.

Posjećenost Pozitivca je bila nešto bolja nego prošle godine. Možda i dost' bolja ako se usudimo pretpostaviti da se publika od prvog i drugog dana zbog žanrovskih razlika nije mnogo preklapala. Ali možda i ne puno bolja ako se radi o događaju na kojem je važnije pojaviti se, nego doći ciljano radi određenih bendova. Pivo je bilo skupo, ali zato su kondomi bili džabe. I ove godine smo ponovili lekciju da kondomi služe kao baloni za masovni picigin. Ima nade za pozitivni prirodni priraštaj u Hrvata. Kaptol je zadovoljan.

ognjen bašić // 03/12/2018