home > koncert > IBRICA JUSIĆ @ HNK, Zagreb, 11/11/2018

kontakt | search |

IBRICA JUSIĆ @ HNK, Zagreb, 11/11/2018

HNK, HGZ i Lisinski smo u gimnazijskim danima doživljavali kao lokacije na koje idemo maltene po kazni, jer smo u sklopu nastave iz glazbene kulture imali obvezu tri puta po polugodištu posjećivati koncerte klasične glazbe. Trebali smo i dojmove sa svakog zapisati u bilježnicu. To je obično značilo lagati da je glazba bila prekrasna i izvođači vrhunski, jer kad bismo iskreno napisali da nam je bilo dosadno, nastavnici bi se digao pedagoški tlak, pa bi nas špotala pred cijelim razredom nazivajući glazbu koju mi slušamo bezvrijednim smećem. I ja sam ponekad te "izvještaje" s klasike uljepšavao (što mi danas na portalu svakako nije modus operandi), ali znalo se ponekad zalomiti i zaista dobrih koncerata zbog kojih mi ni danas nije žao što sam bio prinuđeni godišnji pretplatnik HGZ-a. (Naime, posjedovanje kartončića zvanog pretplata bješe najjeftiniji način za ispuniti obvezu, a preko profe smo ih kupovali po izdašnom akcijskom popustu). Ipak, znao sam da nakon svršetka srednje neću više imati potrebe pohoditi te "čuvene" bastione "ozbiljne" glazbe i "visoke" kulture. Prevario sam se samo jednom. I to je bilo upravo prekjučer na Martinje. Došao je dan kad je Terapija "krstila" HNK, a vaš izvjestitelj po prvi puta u svojstvu posjetitelja otišao u operu. (U svojstvu izvođača već se našao tamo na "famoznoj" TV audiciji za "supertalente"). Naravno, ne i na operu. U pitanju je bio koncert Ibrice Jusića.

Za mene osobno je dotični trubadur jedan od najživljih dokaza da dobra muzika nađe put do srca bez obzira na dominantno preferiranje žanrova koji s Ibričinom glazbom nemaju puno veze. Moja ljubav prema njegovoj glazbi traje više od 10 godina i dopustite mi jednu anegdotu sa samih početaka mojeg otkrivanja Ibrice. 2004. godine u Oktogonu kod Cvjetnog trga sviram ja gitaru i pjevam. To mi je bio prvi ili drugi put u životu da sam se odvažio izaći na ulicu i svirati uz škrabicu (što mi je danas svakodnevna praksa). Kadli, prođe djelatnica obližnje knjižnice "Bogdan Ogrizović" taman kad je na repertoaru bila "Nepal, Ganges, Brahmaputra". Njoj se izvedba svidi (iako je s gitarističkog gledišta bila "pankerizirana" do bola, svedena na strumming i osnovne akorde) i pozove me idući dan u knjižnicu da izvedem par Ibričinih stvari na promociji knjige nekog dubrovačkog pisca. Tako mi je Ibrica omogućio prvi nastup u nekoj knjižnici ikad, a da to ni ne zna, i hvala mu. Eto, nadam se da Zampov swat team neće sletjeti sutra helikopterom na krov središnjice KGZ-a.

Ibricu sam prvi puta uživo slušao iste godine u Berislavićevoj (dvorana HDS-a, ako se ne varam), ali to je bilo neki dnevni skup gdje je više pričao anegdote mnogo snažnije od ove moje i odgovarao na pitanja iz publike, nego što je svirao. Prvi njegov cjeloviti nastup sam doživio 2009. kao sudionik blokade Filozofskog fakulteta gdje se ad hoc pojavio kako bi nastupom na fakultetskim skalinima podržao zahtjeve studenata za besplatnim visokim školstvom. Ispod transparenta "Jedan svijet - jedna borba!" sjedi jedan Ibrica i svira možda najnadahnutiju izvedbu pjesme "Ne dajte da vas zavedu" ikada, a oko njega na istim skalama dvjestotinjak studenata + pas sjede, šute i slušaju dok kiša zapljuskuje nadstrešnicu. Nezaboravan prizor. Highlight. Živopisno romantičan i borben istovremeno. Baš kao i Jusićev životno-glazbeni put.

Od njegovog klošarenja po pariškim parkovima do statusa živuće legende kojoj se nudi boravak u luksuznim hotelima s pravom posebnog kreveta za psa prošlo je čak 54 godine i tim povodom se imao održati koncert na Trgu Republike u HNK. Parter je bio rasprodan, pa sam upućen na balkon. Prije mene su u dvorani bili prisutni samo tehničari rasvjete. Dok na neki npr. metal koncert u Močvaru doći prvi znači ispasti štreber koji je opet nasjeo na priču da će koncert početi točno u zakazano vrijeme, ući prvi na mjesto koje je comfort zona otmjenih dama i gospode godišta mojih roditelja (koji će mene po stilu odijevanja lako zamijeniti za jednog od spomenutih tehničara), davalo mi je osjećaj privilegiranosti. Kod Močvare gdje poznajem svaki grm, klupu, grafit na zgradi, svaki kutak kluba i svaku naljepnicu na ogledalu WC-a u backstageu bi se u tom slučaju sat i nešto vremena dosađivao, a ovako sam pola sata prije početka proveo u razgledavanju meni nepoznatog interijera. No, da ova priča ne ode u nekom nadobudnom "Punker u HNK" smjeru, krenimo napokon na sam koncert.

u 19:36 Ibrica je otkucao prve taktove "Ponoći". Nevjerojatno je kako na snimci iz '73. njegov pjevajući glas tek neznatno drugačije zvuči nego sada kada ima točno 73 godine! I tako na svim pjesmama. Dok se njegovi generacijski suborci u sedmom desetljeću života suočavaju s padanjem raspona glasa (Paul McCartney), pohabavanjem boje (Bob Dylan) ili operacijama glasnica nakon kojih zvuče teško podnošljivo na granici nemogućnosti pjevanja (Ian Anderson), Ibričin specifični duboki i prodorni glas ne ostaje bitno promijenjen. Tvrda i ponosita ekspresija, savršena dikcija gdje je svaki suglasnik "zakucan" na mjesto i nepatvorena emocija lišena svake patetike, banalnosti i pretecioznosti i dalje tjeraju slušatelja da se naježi. Starije gospođe važno naklanjaju glavu postrance u kontemplaciji tijekom koje ni ne trepnu, gospodin djed na vrhu balkona žmiri dok mu žena odmara glavu na ramenu. Jedna dama je čak bila toliko dirnuta da je morala do WC-a da se isplače. I mlada garderobijerka je došla slušati koncert. Jedino su se tehničari činili nezainteresiranim, ali i oni su prestali buljiti u mobitele kad su krenule sevdalinke. Tijekom istih je i jedan sredovječni gospodin u transu uzvišenog patosa mahao rukom po zraku i izvodio lip sync performans. Pjevao bi on uglas najradije, ali to bi u HNK bilo nepristojno. Mislim da je on jedanput poveo i neko sramežljivo i kratko pljeskanje publike u ritmu muzike pred kraj koncerta.

Najmirniji pripadnik publike je vjerojatno bio najveći Ibričin fan, jedini koji za svojeg života nije propustio niti jedan njegov koncert - naravno, belgijski ovčar Bond. Doduše, malo se pred kraj koncerta uzvrpoljio binom kad je pušten s lajne, što je uzrokovalo najveću radost ljudi u prvom redu partera, koji su ga imali prilike pomaziti. Ali većinu koncerta je proveo ležeći nezamjetno mirno. Nema na svijetu psa koji je od strane vlasnika tretiran boljim soundtrackom uspavanki.

Elvis Stanić i Saša Olenjuk su gitarama, violinom i harmonikom dopunjavali Ibicu točno koliko i gdje je trebalo. Znali su kada se u pjesmu treba ušuljati i ostati "low key", kada treba raspaliti i osloboditi intenzivnije emocije (sevdah), a kada treba pustiti meštra šansone da sam odradi posao.

Osim što je vrstan muzičar, Ibrica je nevjerojatno simpatičan tip. Bilo kada baca pošalice tipa "ova sjedišta ne bi bila prazna da ljudi nisu otišli u Irsku", priča razne anegdote vezane uz pjesmu koja slijedi, kada uz smiješak zamahuje rukom pokazujući gostima kada da odu ili dođu, kada u pauzi pijucka iz flašice bevandu (valjda zato što je bilo Martinje), čak i kada mu na gitari nešto čudno "zaškripi" što zvuči kao ton koji bi trebao biti čišće odsviran. U svakom slučaju ga volimo.

Koncert je trajao dobrih dva i pol sata. Mislim da su dva sata bila u planu, a da je ostatak iznuđen aplauzima. Ne znam kakvi su običaji u opernoj kući, ali na regularnom nazovimo ga uvjetno rock koncertu bi se to smatralo vrlo uspješnom iznudom. Svaka čast koncertu pod reflektorima velike dvorane i kamerama državne TV kuće, ali moram priznati da mi je više prijala njegova svirka na skalinima Filozofskog. Ipak je to okolina bliža poimanju prirode kantautorske glazbe, koja najviše emotivno povezuje publiku i izvođača te osnažuje koheziju okupljenih kad se odvija u intimnijem okruženju gdje izvođač nije neprikosnovena zvijezda showa, nego tek prvi u bivanju jednih od nas. Mislim da je krajnje vrijeme da idućeg ljeta Ibricu dođem slušati tamo gdje je i sve počelo - na dubrovačkim skalinima.

ognjen bašić // 13/11/2018

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Jeremiah's @ Kset, 13/12/2018

Jeremiah's @ Kset, 13/12/2018

| 16/12/2018 | jan vržina |

>> opširnije


cover: Postmodern Jukebox @ Tvornica Kulture, 11/12/2018

Postmodern Jukebox @ Tvornica Kulture, 11/12/2018

| 14/12/2018 | jan vržina |

>> opširnije


cover: Clutch, The Picturebooks, The Inspector Cluzo @ Tvornica Kulture, 09/12/2018

Clutch, The Picturebooks, The Inspector Cluzo @ Tvornica Kulture, 09/12/2018

| 13/12/2018 | jan vržina |

>> opširnije


cover: Chui @ Sax, Zagreb, 08/12/2018

Chui @ Sax, Zagreb, 08/12/2018

| 12/12/2018 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: Đorđe Balašević @ Lisinski, 11/12/2018

Đorđe Balašević @ Lisinski, 11/12/2018

| 12/12/2018 | terapija |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*