Dogodilo se to pomalo neprimjetno, iza kulisa, ispod radara. Ali bogami, dogodilo se. Naime, onaj cijeli famozni kantautorski boom otprije 6-7 godina (nekako najbolje ovjekovječen projektom "Bistro na rubu šume") kad se činilo da ih samo u Zagrebu ima stotine koji su u stanju nešto "ozbiljno" postići, sve se to poprilično ispuhalo, nestalo, okopnilo. Gledam malo lineup onog dvodijelnog kantautorskog festa u Čvari 2012. Što se žena tiče tek su perjanice poput Sare Renar, Irene Žilić i Nine Romić i dalje koliko-toliko u sedlu, ostale sviraju po birtijama u Mainzu, hotelskim predvorjima u Vijetnamu, ili su recimo do kraja okrenule u elektronske i eksperimentalne vode. Što se momaka tiče, slika je još poraznija - Miki je imao teški hype na trenutak ali iz sadašnje perspektive se to čini kao daleka prošlost, Perković je nažalost pokojan, Belani propao u zemlju, Marshmallow isto skroz usporio, Nevjerni Tomo i dalje nešto objavljuje ali ga malo tko šljivi, Elephant and the Moon također češće nije živ nego što je, Varga je potpisao za Croatiu Records ali se ne čini da će mu to promijeniti ulogu vječitog outsidera, Felon se, kao i Čudnoređe u nekim drugim okvirima, još uvijek trudi, ali ga van užeg kruga malo tko doživljava, a Škrabe je ionako bio i ostao enigma. Nisu dakle plodna vremena za kantautoriju u zadnje vrijeme, morat ćemo se složiti.

Pa ipak, nekako neovisno o svemu tome, iz neke druge priče, pojavila se u međuvremenu Luce, i dobacila prilično visoko. Još tamo negdje prije četiri godine, iz vedra neba s "Možda mi", a onda i debi EP-om kojeg je tada promovirala u punoj maloj Tvornici. U međuvremenu je strpljivo kuhala stvari za album prvijenac, i sad ga je konačno dokuhala. Album je vani, zove se "Susret", i riješeno je da ga se promovira u domicilnoj Tvornici prošlog petka. Ja kad sam bio odlučio poći tamo, bližnji s kojima sam podijelio tu informaciju su me sve nešto čudno gledali. Kao, "kog ćeš vraga na tome, jadan ne bio?". Mislim da im je takav stav baziran prioritetno na tome što se Luce, iako nominalno kantautorica, isprofilirala prvenstveno na polju baš ono skroz pop muzike, predvidljivih radiofoničnih srcedrapateljnih balada. To je zaista tako, tu nema spora. Pa ipak, dragi moji, ponekad i predvidljiva radiofonična srcedrapateljna balada može biti odlična stvar, ako ju se izvede s dovoljno stila, emocije, iskrenosti i dakako vještine. Luce je ovom prilikom tijekom gotovo pa dvosatnog koncerta lakoćom demonstrirala da svih nabrojanih karakteristika ima u izobilju, i time se u mojim očima uvrstila u sam vrh kvalitetnog domaćeg popa, tamo uz Jinxe, Natali Dizdar i Detour.

Pritom bi najviše zasluga valjalo pripisati toj iskrenosti, koja se u njenom slučaju ocrtava na način toliko topao i ljudski da ne možete a da ne budete na njenoj strani. Iako se sad već opasno približila statusu prave pop dive, prirodnost i neposrednost njenog odnosa s publikom će u roku par minuta obratiti i najvećeg skeptika. Malo je čak i nepravedno to koliko je ekstremno simpatična, ne ostavlja uopće ljudima izbora. Gledam malo face u publici, svi se glupavo i ponosno kese kao da su došli sestri na koncert jebote. Inače ekipa dosta ušminkana i napirlitana, oni ljudi koji kave piju u Koldingu i Johan Francku, a na koncerte idu u Sax i Lisinski. Dobrom se stoga odlukom pokazala ta da ovaj nastup bude sjedeći, nije ni najmanje naštetilo atmosferi, dapače. E da, i sve su bile žene. Mislim, ne sve, ali bogami osamdeset posto. Nikada u životu, prilično sam siguran, nisam bio na koncertu s većim postotkom žena. I to od 16 do 60, sve uzraste je pokrila. Sasvim je to logično doduše. Lucine pjesme ne skrivaju da nam se obraćaju iz jedne klasične ženske perspektive. Ono "ja sama, gdje si ti, nemoj ić', vrati se, volim te, plakat ću". Primijećujete dakle da se ovdje ne radi nužno o glasnogovornici četvrtog vala feminizma, prije o staromodnijoj varijatni hipersenzibilne djevojke koja čeka svog princa negdje na prozoru u potkrovlju. Sviđa li vam se to ili ne, na vama je da procijenite. Očigledno je samo - 1. da ima više nego dovoljno cura, djevojaka, žena i gospođa kojima se sviđa; 2. da se svidjelo i meni (koji sam se dan poslije hladno uprizorio i guštao na Brkovima, kakvog li suludog paradoksa) jer me omamila čarolija Lucinog glasa i pojave. Da, nisam se dosad osvrnuo na taj njen glas. Umirujuć, topao, dubok, slojevit, nježan. Lijep, vrlo lijep. Bez njega ne bi bilo ove pune velike Tvornice, on je ono što njenu muziku uzdiže iz prosjeka i uvlači u uho.

Može li se ista stvar reći joj i za bend (ili je to sad već orkestar?), to je već malo zajebanije pitanje. Tehnički su oni to perfektno odradili, očigledno je da su svi školovani i vrsni muzičari, ali sve su te pjesme ipak zamišljene i aranžirane poprilično predvidljivo. Ima tu modernog r'n'b-a i blue-eyed soula, naklona zvuku europskih diva 60-ih i 70-ih, i još kojekakvih detalja, ali i dalje svaki put 10 sekundi unaprijed točno znate kako će ubrzo početi gitaristički solo i kako će zvučati, kako će puhači ući u pjesmu u trenutku kad bi i Vaš gluhonijemi susjed Jure to predvidio, a gudački kvartet (za kojeg je Luce u momentu predivne iskrenosti na kraju koncerta priznala da im se ne sjeća baš svima osobnih imena) će odsvirati taman ono što svira i svaki drugi gudački kvartet na pop gigu. Nisam studirao muzikologiju, tako da sad pričam iz dupeta, ali možda ipak i u tom dijelu valja tražiti razloge Lucinog uspjeha, u tim aranžmanima koji, koliko god kvalitetom odskakali od domaće pop kaljuže, toliko opet uspijevaju ostati debelo u gabaritima comfort zonea i onog najpovršnijeg konzumenta. Opasna je to i pomalo škakljiva zona, ali Luce i njen tim se u njoj zasad vrlo dobro snalaze, skinimo im kape molim.

Osim svih autorskih pjesama koje ima, a to je njih petnaest, Luce je, uz asistenciju Klape Stine (sramežljivo su joj pomogli i na njenoj "Čežnji") izdominirala Oliverovu "Pismo moja". S gošćama iz Pavela je izvela njihovu "Čuvaj me", a meni je možda i vrhunac koncerta bila Detourova "Plešem sama" s njihovom Ginom na vokalu i Nenadom na gitari, bogami tek sam sad shvatio o kakvoj se u biti stvarčini radi. Osim stalnih izmjenjivanja ljudi na pozornici, koncert je, velim, bio obilježen i Lucinim demonstracijama nepatvorenosti koje se na regionalnoj sceni mogu usporediti tek sa Sassjinim. Bilo da skida cipele jer ju žuljaju, bilo da ozareno maše poznanicima iz publike, bilo da pita može li se malo ubiti svjetlo koje ju smeta, bilo da pokušava suspregnuti suze, bilo da u svom trademark golubljem stavu miče glavu naprijed-nazad dok pjeva, ona je naprosto bila Luce. I uživala svim srcem u svom danu. To se s lakoćom moglo vidjeti, i iz najdaljeg reda sjedala.

A kad ona koju ste došli vidjeti naočigled uživa u tome što vam daje, onda i vi uživate u tome što primate, jednostavna je to jednadžba. Stoga, Luce, svaka čast i hvala. Dogodine u Lisinskom.

ujak stanley // 23/10/2018