Činjenicu da sam u srijedu navečer gledala Ensiferum je na mom mikroplanu definitivno zasjenila činjenica da sam po prvi put sama autom doputovala u Zagreb. Bilo je svega na tom putu, ali se on kao veliki korak u mom životu isključivo dogodio zbog Ensiferumovog koncerta u zagrebačkoj Močvari.

Ovo im je premijerni nastup u Močvari, prethodno su to bili veći prostori, no očito im se popularnost smanjila jer nisu ni napunili Močvaru. Sve u svemu: po četvrti put u Hrvatskoj, treći put u Zagrebu i treći put ih gledam i ja.

Jedna od predgrupa je najavila ovako to nekako… dolaze tri vojske: vikinška horda (Ensiferum), rimska legija (Ex Deo) i vilenjačka vojska (Wind Rose).

No s obzirom na to da ovaj izvještaj nema fotografija, smanjit ću tekst kako ne bi bio naporan za oči te ću opisati samo Ensiferumov koncert. A i zato što sam jedino na njega i išla. Da je splet okolnosti bio drugačiji, posjetila bih i kanadski Ex Deo koji je u srijedu navečer imao i samo svoju publiku te koja je možda i napustila Močvaru nakon njihovog koncerta te utjecala na prohodnost publike, kako ja to volim nazvati.

U kasnih 11 sati navečer izlazi Ensiferum na močvarski stejž koji je čak dobio ovom prigodom ogradu i photo fit. Ensiferum je došao promovirati svoj najnoviji i ujedno (mi) najlošiji album - Two Paths, koji je izašao krajem prošle godine.

Rekla bih da su oni između dva puta odabrali onaj koji ide linijom manjeg otpora što u konačnici ne daje dobar rezultat, sudeći prema novom albumu i okupljenom društvu. Eto, zanimljivo da se u prijašnjim intervjuima moglo pročitati kako oni ne vole odrednicu "viking" koja im se pripisuje, između ostalog jer ne opjevavaju vikinge. Oni su svoj put zapravo otvorili finskom mitologijom (finski nacionalni ep Kalevala), da bi, eto, na novom albumu imali pjesmu o gozbi s valkirama… Pa ni ne čudi što ih bend s turneje najavljuje kao vikinšku hordu.

Njihova trenutna postava broji četiri člana. A sinoć sam se podsjetila zašto mi je Sami Hinkka, basist, najdraži član benda postao tamo negdje… hm… 2012… Eto, kad ti basist mora nosit šou! :) Nisam bila na ranijem druškanju s bendom koje su organizirali oko 9 sati (lijepa gesta!), ali uvjerena sam da je i tamo Hinkka bio najsrdačniji.

Iako su se i Petri Lindroos, vokal i gitara te Markus Toivonen, drugi gitarist, jedini od osnivača benda koji je još uvijek tu, također obraćali publici i komunicirali s nama, Hinkka je bio najsrdačniji oko toga. Da je svaki član benda toliko bio energičan… bio bi to šou za pamćenje.
To je ovako izgledalo otprilike: Hinkka skakuće s jedne strane stejdža na drugu, rukuje se s ljudima, poziva na skandiranje, pljeskanje, neki mosh pit… rastura, kad ovi dvoje čilaju i skupljaju energiju za iduću pjesmu pijući vodu, energetske napitke i pivu, Hinkka ne pauzira, solira na basu s nekim smiješnim coverima, čak i pjeva.
Toivonen, glava benda, smiješka se cijelo vrijeme, kao neki djedica koji gleda svoju unučad (publiku) kako se zabavlja, tu i tamo napravi neku grimasu za kamere u prvim redovima ili oči koje su uprte prema njemu, publika mu pruža ruke, on ništa. Na par pjesama je skakutao u svojim kaubojskim čizmama, čisto zato da pokaže da ih nije badava obukao, da imaju svoju funkciju.
A Lindroos? Lindroos je izgledao da odrađuje koncert preko volje (ili jedan živopisniji naš izraz)… Nije se ni jednom nasmijao (Smije li se taj čovjek ikad?). Tko zna, možda ga nešto muči u životu, mislim, ne osuđujem, samo iznosim činjenično stanje. No što je je - i s tih pol gasa odradio je vrhunski vokalni posao. Harsh vokal mu je i dalje na visokoj razini i dobre su mu reference na verbalnim i harsh uvodima u pjesme. Najviše sam se nasmijala na dio prije In My Sword I Trust, kad se ubacuje u bas-solažu hvaljenog mu kolege i blues vokalom najavljuje pjesmu šaljivim dosjetkama o maču. Velik je on muzičar, to svakako! Takav koncert s pola gasa ne bi svatko mogao odraditi!

A bubnjar? Ma Janne Parviainen je u svom kutu povučeno odrađivao vrhunski posao, odgovarajući dobro na lude Hinkkove bas-improvizacije, a što je definitivno nosilo koncert.

Bilo je jako dobro i neko dvoglasno pjevanje Hinkke i Toivonena… mislim da na Into Battle, ali nisam sigurna.

Novi album ima možda 3-4 poštene pjesme, a od kojih su u srijedu odsvirali skoro sve: For Those About to Fight for Metal, Kings of Storm i Way of the Warrior.

Uz Hinkku, koncert su nosili i hitovi poput spomenute Into Battle zatim Iron, Treacherous Gods, Lai Lai Hei te Twilight Tavern.

Koncert sa svijetlim trenucima, ali bi u mojoj školi koncerata dobio ocjenu 3 do 4, kao: Poslije možete ispravljati za četiri. Ili: Ispravit ćete bisom. No s obzirom na to da je zadnja stvar bila cover Gunsa… Hm… Ajde, ipak se vidimo drugom prilikom.

Što znači: da, svakako se opet vidimo!

kata.strofa // 11/05/2018