Jedan od trenutno najuzbudljivijih predstavnika takozvanog novoga vala američkog metala u inače metalom prenapučenom tjednu (u tjedan dana Insomnium, Trivium i Dark Tranquillity) uspio je ne samo privući ogroman broj ljudi već i napraviti vjerojatno najbolji metal koncert godine. Kao predgrupe nastupili su Venom Prison i Power Trip. Zbog začuđujuće ranog starta cijele predstave propustio sam Venom Prison i stigao tek na zadnju pjesmu Power Tripa-a. Sudeći po događajima na pozornici (bend se klanja publici i obećava da će se vratiti) i u publici (ogromni mosh circle i skandiranje) zaključuje se kako je ljubav rođena. Obzirom da sviraju staromodni trash europskog stila, nije teško za pretpostaviti da se nastup sastojao od ubojitih rifova i vratolomne brzine. Sve u svemu, publika je bila zagrijana, cilj ostvaren.
Iako Trivium postoje još od devedesetih, tek u zadnjih par godina kada su se malo otvorili prema širom publici ostvarili su značajniji uspjeh. Počeli su kao melodični metalcore, da bi polako preko trash metala došli do sadašnjeg zvuka već spomenutog novog vala američkog metala koji je najbliži recimo Machine Head i Five Finger Death Punch, znači baza je trash rifovlje, uglavnom čisto otpjevani vokali uz povremeno vrištanje kako bi se podcrtala poanta, melodični gotovo saharinski refren kao stvoren za zborno pjevanje i naravno ono bez čega se očito više ne može zamisliti niti jedan metal bend, a to su dubli blast beat-ovi koje je najnoviji član Alex Bent nemilosrdno prakticirao na sveopće oduševljenje. Ipak ono što izdvaja Trivium od ostalih sličnih bendova je progresivna crta koja ih uz smisao za melodiju svrstava uz bok velikim Fates Warning.
Nakon uvoda Run to the Hills od Maidena počeli su sa Sin and the Sentence sa istoimenog albuma kojeg promoviraju (odsvirali su još Sever the Hand, Betrayer, Thrown Into the Fire i The Heart From Your Hate). Držeći se novog stila koji im je omogućio samostalnu klupsku turneju, odsvirali su još Throes of Perdition, Inception of the End, Until the World Goes Cold, Becoming the Dragon, Strife i Caustic Are the Ties That Bind, a za stare fanove koji ih prate od početka odsvirali su Ascendancy te su sa najnovijim singlom Beyond Oblivion zaključili redoviti dio nastupa. Sudeći po reakcijama publike, nekakve razlike staro-novo što se tiče pjesama nije bilo. Svaka pjesma je ekstatično popraćena sa zbornim pjevanjem, skandiranjem, mosh pit-om, mosh circle-om i ostalim mošama (dobro, nije bilo zida smrti, ali to ionako ima više smisla na otvorenom). Pošto nisu odsvirali Pull Harder on the Strings of Your Martyr, znalo se kako to nije bio kraj nastupa što se na kraju i dogodilo na bisu gdje su još odsvirali Shattering the Skies Above i In Waves.
Zvuk je bio odličan od prve pjesme, masivan, brutalan dinamičan, odlično su se čule i solaže i vokali što se na metal koncertima obično naštela negdje na sredini nastupa. Čak moram pohvaliti i tehničara zaduženog za svjetlosne efekte koji je osvijetljenjem smisleno pratio tijek nastupa i stvarao atmosferu. Sve to ne bi bilo bitno da sam bend nije bio raspoložen. Vidjelo se od samoga početka da nišu došli samo odraditi nastup već dati sve od sebe što je publika i prepoznala i izdašno nagradila. Matt-ovi problemi sa vokalom se uopće ne primjećuju iako je doduše većinu vrištanja preuzeo Corey Beaulieu.
Sve u svemu, koncert na najvišoj organizacijskoj i sviračkoj razini benda koji je trenutno na skladateljskom i komercijalnom vrhuncu kojemu je ekstatična reakcija publike samo šlag na torti i koji će vrlo vjerojatno biti metal koncert godine.
tomislav // 02/04/2018