Ono što bi prvenstveno trebalo napomenuti i što me zapravo ugodno iznenadilo, da ne kažem zaprepastilo, je činjenica da je već od prvih riffova predgrupe prostor ispred kluba bio sasvim prazan. Nekako sam se tokom godina naviknuo, koliko god bezobrazno zvuči, da predgrupe uglavnom služe kako bi bagri okvirno dali do znanja koliko još vremena imaju za popit' cuge ispred kluba prije nego se sjate na bend večeri. Ovoga puta to nije bio slučaj, te me u Regeneratoru dočekala zapravo iznenađujuća količina ljudi. Sumnje da su to zapravo fanovi predgrupe nisu se međutim pokazale točne.

Captain Morgan's Revenge je relativno novi bend iz slovenskog Novog mesta koji praši dobri stari rock'n'roll sa zvukovima južnjačkog metala. "Praši" je riječ koju ovdje koristim s dosta sarkazma jer je cjelokupni dojam bio u najmanju ruku mlitav i pomalo tužan. Čak nekoliko puta zatekao sam se kako ispitujem publiku i samog sebe "Dobro na kaj me ovo podsjeća? Ovo sam čuo već negdje da ga jebeš". Odgovor je na apsolutno svaki stereotipni rokenrol bend koji se može čuti na lokalnom moto susretu kako zabavlja srednjovječne bradate bajkere s pivskim trbušinama. Pokušaji reanimacije publike zvučali su vrlo smiješno uz povike tipa "Jeste li spremni Zabok? Let me hear you scream!". Sveopći kaos i divljanje publike moglo bi se opisati kao komešanje mog veša na štriku kada lagano odškrinem prozor, a distanca od kojih 8 metara između publike i stejdža je valjda tu bila kako bi se osigurao adekvatan protok zraka koji je trebao ohladiti ta tjelesa znojna od plesanja. Da ne bi bilo kako samo serem, bendu se mora priznati kako usprkos mlakoj reakciji publike do samog kraja nisu izgubili taj početni zanos i optimizam, te je izgledalo kao da se zapravo jako dobro zabavljaju. Za primjer moram uzeti gitarista koji, unatoč slomljenoj nozi i tome što je nastup odradio na barskom stolcu, nije skidao osmijeh s lica te se trudio uživjeti koliko može sa te stolice. Repetitor je počeo toliko iznenadno da sam se skoro upišao pokušavajući stići na početak u trku sa wc-a. Sumnjam da ovu beogradsku trojku treba posebno predstavljati. Bend je zadnjih godina dosegao status jednog od najboljih bendova bivše države, po meni s potpunim pravom. Rijetko koji bend djeluje toliko eksplozivno i energično kao oni, a iako su se praktički tek vratili sa svoje europske turneje, umor nisu pokazivali, te je atmosfera bila tipično "repetitorski" kaotična. Borisovi već uobičajeni skokovi sa bine i komešanje s publikom nisu izostali, a njegovo divljanje na samom stejdžu me svaki put zabrine. "Jebote, vrat će slomit' ". Repertoar im se uglavnom bazirao na stvarima sa posljednjeg albuma "Gde ćeš", uz neizostavne stare hitove sa prva dva albuma. Unatoč tomu što su odsvirali manje-više sve čemu se publika nadala, nastup je trajao nešto sumnjivo kratko, te je završio za otprilike sat vremena. Neću im to uzeti za preveliko zlo s obzirom na to kako sveukupno imaju tek oko pola sata više materijala od toga, ali moglo je biti i nešto malo više komunikacije sa publikom. Kad smo kod komunikacije s publikom, ne mogu završiti da ne spomenem Milenin komični "okršaj" s mojim drugarom Stanleyem. Naime dotični se malo izgubio u svom mobitelu naslonjen na binu, pa je Milena morala nakratko prekinuti svirku kako bi ga nogom vratila u realnost. Sve u svemu, jedino razočaranje u nastupu je to što se sada ponovo moram vratiti stalkanju benda na fejzbuku i čekati kada će ponovno iskočiti novi datum u blizini. (Rade)

terapija // 08/05/2017