Čudna su vremena, zaista vam kažem. Izvođači koji su jučer smatrali velikim uspjehom punjenje kluba Klub ili Malog pogona Tvornice, danas potpuno neočekivano uzrokuju gužvanje mase u nepregrađenom Velikom pogonu. I to bez ikakve prevelike medijske pompe i hajpanja. Možda razloge možemo pripisati tome da su braća po jeziku i tlu južno od Svetog Roka složnija od nas kontinentalaca u hodočašćenju zagrebačkih koncerata na kojima nastupaju njihovi sugrađani ili regionalci. Pogotovo stoga što ih ovdje mnogo studira, a bogami ostaje i živjeti nakon diplome. Možda je većina Dalmatinaca preko ljeta prezauzeta konobarenjem, rentanjem apartmana, vođenjem turističkih izleta i drugim sezonskim rabotama da bi stigla pratiti svoje glazbene miljenike, pa im njihova vansezonska zagrebačka ukazanja sjedaju kao budalama šamarčine. Možemo tako nagađajući pronaći još desetke glavnih i pomoćnih razloga za ovoliki odaziv ljudi. Ali ako pokušamo objasniti kako su ta sloga i vjernost odjednom četverostruko porasli, možemo hladnokrvno logici i zdravom razumu poželjeti laku noć. Ipak, jedno je sigurno. Najzabavnije godišnje doba od čijeg kraja nije prošlo ni dva mjeseca već svima fali. A kud ćeš boljeg zazivanja povratka vrelih ljetnih dana od koncerta gdje se slavi splitski đir i bacaju splitske baze.

Kad se prije koncerta u Lenjinparku s nekoliko flaša bambusa nađu dva Zagrepčana (od kojih je jedan potpisnik ovih redaka), dva Moslavca i dvije Slavonke prije biste pomislili da je posrijedi zagrijavanje za Debelog Precjednika ili neku drugu domaću pank rock atrakciju. A kad ono, spomenuti šesterac se zaputio na Kuzmu i Shaku Zulu. Siguran sam da je bilo još kontinentalnih grupica koje dokazuju da splitski doktori puknuća nisu isključiva svojina dalmatinske studentarije kako se to najčešće smatra u javnom mnijenju. Krešo i Žuvi su prošlog petka maltene replicirali svoj proljetni nastup u Malom pogonu uz jednu "sitnu" razliku. Ovoga puta su napunili Veliki pogon. A kada se to dogodi na predgrupi, onda znate da podij ne popunjava tek grupica znatiželjnika koja nema gdje ubiti vrijeme prije headlinera ili pak prijatelji i rodbina članova grupe već horda fanova koja poznaje repertoar. Zlobnici bi rekli da im nije teško zapamtiti pjesme kada dvije godine vrte jedno te isto: jedini album "Brokva" i nekoliko pjesama sa Summer Mixa. Rupe u nedostatku novih stvari popunjavaju ponavljanjem svojih najvećih hitova i populističkim posuđivanjem pjesama od Kiše Metaka. Ali izgleda da su njihove nonšalantno odrepane priče sa splitskih zidića, kafića i klubova prožete disko beatovima još uvijek vruća roba. To im daje štofa da se još uvijek šlepaju preko "Brokve", ali se nadamo da se zbog toga snimanje novog albuma neće mnogo odgađati. Teško je prognozirati hoće li rastom publike Krešo i Žuvi doći do razine koju Krešo Bengalka uživa s Kišom Metaka, ali ni taj scenarij nakon ovako rapidnog porasta publike ne spada u fantastiku. Ovo im je definitivno koncert karijere, a čak nisu ni zamišljeni kao headlineri. Ne znam za vas, ali mene to prilično iznenađuje. Bit će da za dobar dio publike mogu osim Krešinoj popularnosti s Kišom Metaka zahvaliti i svojim sugrađanima Saši Kuzmiću i Galileu Tajču koji su im očigledno bili inspiracija za ovaj projekt. Disko matrice i zajebantski pristup su im definitivno zajednički, a osim nepostojanja pjevačkih dionica, Krešo i Žuvi se razlikuju od K&SZ valjda i po tome što se u njihovoj ulici ipak prodaje trava. Pardon, med. O iznenadnom koncertu karijere također možemo govoriti i kada su u pitanju Kuzma & Shaka Zulu. To je naizgled van svake pameti, a sasvim sigurno kontra svih regula. Kako je moguće da ovi italo disco Splićani čija se karijera počela razvijati 90-ih na valu preplavljenosti medijskog prostora Cro Danceom tek danas dostižu vrhunac koncertne posjećenosti i to još na gostujućem terenu? Možda je za jedan koncertni izvještaj preambiciozan zadatak to objasniti, ali pokušat ću. Gostujući teren je najlakše riješiti, jer smo u uvodu već apsolvirali da uvjetno rečeno više Dalmatinaca ima u Zagrebu nego na moru, a i da domovina broji nezanemarivu količinu kontinentalnih jedinki koje nisu imune na splitski đir. Što se domaćeg dancea tiče, njihova ostavština je i danas nakon 25 godina javno dobro rado slušano po tulumima i diskotekama kako u "šminkerskim", tako i u "alternativnim" krugovima i svemu između toga. Čak i neki punk/metal bendovi poput osječkog Pullovera zasnivaju repetoar na ubrzanim i distorziranim obradama tog čuvenog muzičkog vala. Unatoč tome što glad za "trešem" 90-ih nije utažena, gotovo niti jedna bivša Cro Dance zvijezda danas nije koncertno i diskografski aktivna. Nitko nije pokucao na vrata zaboravljenih asova i asica da pita od čega danas žive Vanna, I Bee, Kasandra, Ella, Simplicia, Ćubi, Nikita, Velina, Minea itd. Znam samo da je Senna M pobrao nagradu za izum nekakvog stalka za kameru i da se Papageno bavi iznajmljivanjem brodova bogatašima, a postoji i video dokaz njegovog opskurnog underground kvazi-revivala u suradnji s joj!pank kromanjoncima Biciklić na ilegalnoj svirci u derutnom prostoru jednog bivšeg noćnog bara. Glazbom se aktivno bave jedino Colonia i Kuzma. I dok Indira Vladić nastupa za "zlatnu mladež" te klijentelu Magazina i drugih Huljićevih satelita, Kuzma & Shaka Zulu pecaju "sitne ribe" iz casual studentarije i ostalih supkultura. I izgleda da unatoč periodičkim koncertno-diskografskim pauzama uspijevaju napuniti mreže s dovoljno "riba" kako bi im se isplatilo živjeti od live nastupa. Naravno, taj ulov im pospješuje i nostalgija naroda za Cro Dance sentimentom kojeg je danas gotovo nemoguće čuti uživo od izvornih izvođača. Ipak, teško je reći zašto se puna Tvornica događa baš sada krajem 2016. kada K&SZ nemaju nikakav povratnički album, obljetnicu ili neki sličan narodno i medijski atraktivan povod. Bit će da se iz nekog razloga tek sada ispostavilo kako u svojoj jedinstvenosti K&SZ neće dobiti dostojnu konkurenciju, pogotovo ne u vrtlogu aktualne pomame za rezigniranom veltšmerc patetikom s prefiksima indie i post. Ove vedre Splićane ništa od toga ne tangira. Oni i dalje voze sunčanom stranom ulice te ležernim, blesavim i šaljivim tonom melodiozno pjevaju i rudimentarno repaju o ljetnim radostima, partijima, puknutoj ekipi, lijepim ženama i drugim svima znanim temama iz kafane, parkića i s plaže, a nerijetko između redaka, pa i izravno uspijevaju proturiti slikovite i jezgrovite društveno-kritičke osvrte. Radi toga njihov opus nije toliko treš koliko ih se često tom kvalifikacijom pokušava diskreditirati, već čak uspijeva doseći i misionarske razmjere. Evanđelje pozitive po Kuzmi i Shaki Zulu prvorazredni je melem na ranu ljudima koji su uslijed rastuće socioekonomske krize i pripadajuće joj anomije rastreseni, nadrkani, mrzovoljni, letargični, izgubljeni i bez čvrstog uporišta u očekivanju bolje budućnosti. Njihove pjesme nas sve podsjećaju na zaboravljenu mudrost kako se sreća krije u malim stvarima. A one postaju velike ako se otvorenog srca radosno prigrle. Danas su tvorci tako nepatvoreno vesele i "naivne" muzike vrsta koja izumire. Stoga je potpuno razumljivo da ekipa u sve većem broju pohodi njihove koncerte u vrlo izvjesnoj nadi da će upravo na njima katarzično izbaciti negativne emocije iz sebe, napuniti baterije optimizmom i vratiti vjeru u pozitivan stav prema životu. Priznajem, diskurs koji sam počeo koristiti već pomalo nalikuje na vjerski fanatizam, ali ja na Kuzminim koncertima zaista oko sebe i ostatka publike osjećam auru jednog religioznog žara predanosti njihovoj glazbi. U to npr. spada i onaj moment kada ti se pogled spoji s nepoznatim random osobama iz publike s kojima u spontanom zagrljaju naizust otpjevaš čitavu pjesmu osjećajući se kao da ste u tom trenutku najbolji prijatelji. Takvi highlightovi me po intenzitetu uživljenosti malo podsjećaju na onu zanesenu bagru s pentakostalnih misa koja pada u trans na nabožne napjeve lokalnog crkvenog pop benda. Ne znam koliko je vremena trajao nastup, jer u takvim deliričnim situacijama me obuzme nirvana strastvenog ludovanja koja objektivne odrednice prostora i vremena tjera da padnu na koljena. Uslijed tog čarobnog magnovenja rulja je cijelo vrijeme ne samo pjevala Kuzmine hitove, nego ih je udisala kao zrak koji je nadomještao manjak kisika u dvorani. Na sličan način sljedbenici marginalnijih kršćanskih pravaca proživljavaju božju riječ na svojim kolektivnim ritualima. Na malenu žalost, velike bine omeđene ogradom uzrokuju distancu između izvođača i publike koja tako ni uz najbolju volju svih sudionika ne može atmosferu dovesti na onaj prisni nivo sinergije kakvu imamo kada se u manjem klubu možemo penjati na binu, otimati Shaki mikrofon iz šake, nositi ga na ramenima, izvoditi stage diving, crowd surfati, visiti naglavačke po gredama i praviti ostale ludorije kao da učestvujemo u najvećoj pank štali. Radi toga ipak Kuzmini koncerti najbolje funkcioniraju u manjim prostorima. Također je vrlo privilegiran osjećaj kada na pjesmu "Popij pivu, skoči u rivu" možeš istog časa doslovno to i učiniti, pa onda mokar u kupaćim nastaviti đuskati, jer se koncert održava npr. na Martinskoj odmah pokraj mora. Ipak, i ovakve masovne gužvalice u velikim dvoranama imaju svoju čar, jer se osjećaš kao dio nečeg velikog i laskaš si kako si i sam jedna od kaplja koja je pomogla tkati ovaj slap da naraste do veličine Niagare. Nema nikakve sumnje da će ovo masovno jesensko izdanje Kuzme i Shake Zulu biti prepričavano kao koncert za pamćenje. Ako ste tamo bili, ne sumnjam da ste kolekciju uspomena obogatili još jednim vrhunskim provodom kojeg ćete se rado sjećati. Ustvari, možda ga se i nećete sjećati ako ste te večeri na preporuku organizatora pili sve što vam se nudilo. Osobno sam nasjeo na nju što je i mene upisalo u listu ponositog vlasnika rupa u memoriji s ovog događaja, ali tko kaže da i to nije znak da je tulum bio uspješan po pitanju višesatne pretvorbe jeseni u ljeto.

ognjen bašić // 20/11/2016