Artcoustic se prošle godine u KSET-u održavao dosta često, mislim da je ukupno doživio osam izdanja. I to je većinom pružao priliku glazbenicima iz regije koje u Zagrebu ne možemo često vidjeti, a bogme i likovnim umjetnicima koji inače vjerojatno nikad ne bi imali šansu izložiti radove u jednom prostoru tog tipa. Program je to, Artcoustic, jel', po čijem se konceptu i odabiru izvođača lako može zaključiti da im je prioritet pokušati stvoriti kulturu pohađanja nešto "drugačijih" koncerata (nisu jedini takvi u KSET-u, i ZEZ funkcionira na sličnim postulatima), a ne pokušati obrnuti parice, što je uvijek hvale vrijedno (iako, naravno da nema ničeg hvale nevrijednog u obrtanju parica). I to ne kažem zato što to tako treba reći, nego zato što to tako mislim, da ne bi bilo zabune. Prvo ovosezonsko izdanje je, osim izložbe Tee Jurišić, ponudilo i nastup makedonskog benda Sethstat. To je škvadra koja egzistira već dugih 25 godina i svira nešto što se, ako baš mora, može okarakterizirati kao progresivni jazz. Nikad me nije sramota priznati kad nisam naročito upućen, tako da vam mogu odmah lijepo reći da za taj bend nisam znao sve dok nisam primjetio najavu za koncert. Možda to diskreditira sve što ću o ovom koncertu još napisati, a možda i ne. U biti, to ovisi o tome hoću li ih kuditi ili hvaliti. Jerbo pitanje kredibiliteta i "kvalificiranosti" se ionako redovno povlači samo kad se ne kiti izvođače lovorikama, u suprotnom je to potpuno irelevantno. Tako da ispada da je u biti najveći znalac onaj koji je za ama baš svakog po defaultu uspio naći riječi hvale, njegova stručnost graniči s beskrajem.To ti je poput jednog velikog, lijepog i šarenog kruga u kojem stoje novinari, organizatori, bendovi i publika i jedni drugima drkaju s osmijesima na licima. A onda, u pauzama tih seansi, prikupljenim iscjedcima gađaju one koji stoje sa strane. Gledajte, nije da mi se izigrava nekog heroja koji stoički odbija svakodnevne izdašne ponude Croatia Recordsa da hvalim njihove bendove, daleko od toga. Svjestan sam da sam apsolutno nevažan, i uvijek tvrdim da je svatko tko moje mišljenje o svom koncertu uzima k srcu poprilično lud čovjek. No, ta me činjenica stavlja u meni osobno sasvim ugodnu poziciju - da mogu kenjati koliko god želim i o kome god želim. Da se razumijemo, većina koncerata koje pohodim mi budu pozitivno iskustvo i kasnije ih opisujem u superlativima. Samo jebiga, koji put stvarno bude loše. I ja vam to ne mogu i ne želim prešutiti. Ovo je bio jedan od tih puta. Kako je moja uža ekipa sklonija kolektivno pohađati neke malo drugačije svirke, očekivao sam da ću na ovaj koncert ići ili sam ili s jednom osobom koja će se okoristiti mogućnošću da mi bude fotograf. Prilično me zato iznenadilo, zapanjilo čak, kad je poprilična količina poznatog i dragog mi ljudstva samoinicijativno iskazala želju za pohođenjem ovog giga. Tako da sam se našao u situaciji da od pedesetak ljudi koji su se taj dan nalazili u klubu, dobro poznajem njih desetak. Nitko mi se od njih nije pohvalio da se dobro proveo, a mnogi su mi se pojadali kako im je bilo ubitačno dosadno. U potpunosti se slažem s njima. Stvarno je bilo dosadno. Jako dosadno. Cijelo vrijeme smo čekali da se stvari zahuktaju, proključaju. Međutim, kurac. Ništa se nije dogodilo. Praznina potpuna. Nigdje neke priče, nekog smisla, neke emocije. Bend inače sadrži pet članova. Ne znam zašto, ali ovdje su bila samo četvorica. Trombon, kljave, bubanj i bas. Nedostajao je saksofon. Sigurno da je to doprinijelo nedostatku kohezije i punoće zvuka, i sve što mogu reći je da se iskreno nadam da to sa saksofonistom zvuči puno puno bolje. U suprotnom, neka im je bog na pomoći. Uopće ne želim dovoditi u pitanje vrhunske sviračke sposobnosti ovog benda. Ali džaba im to kad su zvučali kao da svatko svira koncert za sebe. Bilo je to kao da ste stavili četiri nasumično odabrana školovana glazbenika koja se prethodno ne poznaju na pozornicu i rekli im da pokušaju svirati jazz. Pa možda i malo gore od toga. Čudno, skroz čudno. Preslušavajući njihove audio zapise prije koncerta, čak sam se prilično nabrijao bio na njih. Obožavam taj makedonski melos koji je u njihovim stvarima osjetan i smatrao sam kako će biti moguće na to i zaplesati malo. Ma kakvi, ni približno. Bržih komada je bilo vrlo malo, većinom smo slušali trome tužaljke koje su malo pomalo ubijale atmosferu. U tome su pomogli i stolovi koji su iz nekog razloga ovaj put bili ostavljeni na podiju, dodatno su uspavali stvar. Čovjek za trombonom nam se pokušao obratiti par puta tijekom nastupa, sve što smo od toga dobili jest uvjerenje da boluje od autizma. Jednostavno, ni uz najbolju se volju ne mogu sjetiti nečega što bi tu valjalo pohvaliti.

Glazba im je puna neočekivanih aranžmanskih riješenja i bježi od svake konvencionalnosti, reklo bi se da je dijelom i improvizirana. Samo, dojam je da su se toliko pogubili u toj želji da budu moderni, posebni i nepredvidljivi, da su izgubili svaku nit vodilju. Forma je progutala sadržaj i pred našim ga očima i ušima ispljunula u obliku nečega što ćemo htjeti čim prije zaboraviti. Jebeš ti progresivnu muziku ako je ona stvarana samo umom a bez srca i duše. A ja dugo nisam vidio bend s manje duše, moram vam priznati. Kažu da su jazz-punk. Ja se ne bih složio. Punk mora imati više stava, više strasti, a manje pretencioznosti. Kažem, na albumima to sve skupa zvuči dosta koherentnije i slušljivije, ali u KSET kao da su poslali svoju bezličnu braću blizance. Vjerojatno valja napomenuti da ni moje psiho-fizičko stanje tog dana nije bilo baš najbolje, prali su me neki čudnovati valovi slabosti. Nadao sam se da će me koncert (inače moja najbolja terapija, uz san) vratiti na tračnice i konsolidirati. A kad ono, unutra sam se samo osjećao još bolesnije i zgužvanije. No, eto, možda su članovi benda patili od sličnih problema, tko će ga znati. Ljudi nisu strojevi, svi imamo loše dane. Ne preostaje ništa drugo nego vjerovati da se u ovom slučaju radilo ipak samo o jako lošem danu, ne nužno i o jako lošem bendu.

ujak stanley // 18/01/2016