Da mi je netko rekao da ću u razmaku od cca šest mjeseci već drugi put vidjeti slavnog gypsy gitarista Stochela Rosenberga, nisam siguran bih li mu povjerovao. Ali upravo to dogodilo se prije dva dana u ugodno ispunjenoj Velikoj dvorani Lisinski. Iako je prostor bio nešto manje ispunjen nego na prvom ovogodišnjem koncertu, ipak je više od dvije trećine dvorane bilo zauzeto. Za glazbu koja ipak nema pretjerano veliku popularnost, to je i više nego uspješno, a i veliki je uspjeh dvaput navući zagrebačku publiku na istog jazz izvođača. Koncert je, kao i onaj prošli, počeo bez ikakvog predstavljanja, nešto što se učestalo događa u Velikoj, za razliku od Male dvorane Lisinski. Na pozornicu su prvo izašli Stochelo i njegov najmlađi brat, koji je najmlađi samo po godinama. Virtuoznost koju nam je ovaj duo pružio u svojim izmjenama solo dionica, svirajući kompoziciju Chicka Coreae, odmah je dalo naslutiti da ovaj koncert neće biti, po pitanju solo dionica, strogo u rukama starijeg Rosenberga. Nakon kompozicije, Stochelo je pozdravio prisutne i naglasio da mu je veliko zadovoljstvo i čast opet svirati u Zagrebu. Onda su na pozornicu stigli naš(!) Jurica Štelma na kontrabasu i Nizozemac Dominique Paats na harmonici. Zajedno su zasvirali jednu Reinhardtovu baladu, koja me je preselila na jadransku obalu, na "terasu hotela Jadran". U tih prvih nekoliko kompozicija atmosfera u dvorani bila je napeta, a pomalo i komorna, kao da smo se mi iz publike tražili pri upoznavanju s pjesmama. Kad su na pozornicu kročili violinist Costel Nitescu, a potom i naš Mate Matišić (kojeg je Stochelo simpatično najavio kao Mate Matiš) , sve je odjednom živnulo. Otprilike se dogodila slična kemija koja je pogodila i spomenuti prethodni koncert, kad je Matišićevim istupanjem na pozornicu, sve prodisalo punim plućima. Zajedno, Mate i Stochelo imaju tu jednu prijateljsko zafrkantsku liniju, kojom koncert u trenu podignu. A i ostali glazbenici vidno su prodisali. Počastili su nas s nekoliko Reinhardtovih pjesama, a nisu zaboravili ni jazz standarde, a i mi u publici smo se sve više opuštali i tonuli u u tonove gipsy jazza. Koncert je sve više počeo sličiti pravom jam sessionu, pa se u solo dionicu upustio i Jurica Štelma, koji je do tog trenutka bio strogo zadužen za držanje ritma. Opuštenost se primijetila i pri Matišićevom predstavljanju muzičara, gdje je Juricu, umjesto njegovim imenom, predstavio kao pokojnog Niels-Henning Ørsted Pedersena, danskog kontrabasista koji je svirao s najvećim jazz facama. Nakon više od sat i pol svirke društvo je regularni dio koncerta završilo s Reinhardtovom "Swing 42", u kojem je svaki od muzičara svojim sjajnim solo dionicama mamio na obavezan bis. Dobio se dojam da su najbolje čuvali za kraj, gdje su najveći aplauz pobrali Costel Nitescu i Jurica Štelma. Iako je i jedna kompozicija izvedena na bisu bila vrlo dobra, "Swing 42" donio je vrhunac usijanja ovog koncerta. Pobijediti Veliki Lisinski nije lagano, i rijetko koji jazz glazbenik koji u tom prostoru nastupa, to i uspije. Za All Stars Gypsy Band mogu reći da u tome nisu do kraja uspjeli, ali da su bili blizu - i jesu. A svatko tko je ciljano došao na ovaj koncert, sigurno iz dvorane odnio svoju malu pobjedu.

jura // 06/11/2015