Ukoliko poznajete nekoga tko je ovog hladnog ponedjeljka bio u Attacku na Hanku Woodu & Hammerheadsima, vi ste po svoj prilici do sad već čuli sve o ludim njujorčanima koji prže luđački garažni hardcore punk kao da im je to zadnje u životu. Za slučaj da vam je ovo prvi glas, sa zadovoljstvom preuzimam zadatak da vam pokušam dočarati kako izgleda to kad vas bend razoruža enormnom količinom sirove energije do te mjere da fizički niste u stanju mirno stajati, već se, htjeli vi to ili ne, prepuštate tom njihovom divljaštvu i postajete dijelom pomaknutog, suludog igrokaza.

Nastup najavljenih Divided Minds je nažalost, zbog bolesti jednog člana, bio otkazan, tako da je ulogu jedine predgrupe odigrala još jedna Kvatrić punk skupina Black Gust. Ništa neočekivano da je izbor pao baš na njih, pogotovo za gig u organizaciji Doomtowna. Dečki su se nedavno vratili s europske turneje (zajedničke sa spomenutim Divided Minds) i dalo se primijetiti da su vrlo uigrani. Također, njihov mutni, prljavi garage punk je ovom prilikom bio posve hc. Stihove od kojih se svojedobno pokoji dalo razumjeti ovoga su puta u potpunosti sakrili zidovi od bučnih gitara, pa je ostao samo njihov prijeteći dojam. Odsvirali su solidan koncert čija bi ocjena vjerojatno bila i puno veća da nakon njih nisu došli na red Hammerheadsi koji bi te večeri posramili i besramne. Reakcija publike je bila nikakva, što je ipak čudno za jedan gotovo pa kućni bend. Attack je u tim trenutcima bio poluprazan, ali ispostavilo se da će ubrzo postati polupun.

Na pozornici se, naime, pojavila vrlo živopisna banda koja se na prvu više doima kao nasumični uzorak mladih ljudi s ulica New Yorka nego kao hc punk bend. Svi su bili tu, i šminker i hipi i hipster, falio je samo punker. No, za razliku od Hrvatske gdje pripadnost nekoj supkulturi prečesto nije uvjetovana glazbenim ukusom pa čak ni svjetonazorima, već jednom takvom trivijalnošću kao što je stil odijevanja, ovdje se zorno pokazalo kako se u bijelom svijetu najveći punkeri skrivaju iza izgelirane kose i šminka košuljice. U trenutku kad su počeli prašiti, sve su dvojbe i sumnjičavosti instantno pale u vodu. A iz vode prema nebu su počele rasti ekstaza i zanos.

Ljudi moji, kakvu ste svirku propustili, niste ni svjesni. I bolje da niste, u suprotnom biste se pojeli od tuge. Ovi momci su na glasu kao moćan live band, ali taj se epitet prečesto vezao uz svakakve izvođače da bismo mu samo tako vjerovali. U ovom slučaju, to ne da je istina, nego je deminutiv. Mladi su i puni energije koju vam istovare čekićem u glavu bez da vas pitaju jeste li spremni za to. Kao najveća od specifičnosti u njihovom scenskom nastupu ističe se ona da imaju dva bubnjara. Jednog "konvencionalnog" koji sjedi i održava ritmičku strukturu te drugog mahnitog koji sa svojim setom udaraljki stoji polugol nasred stejdža i lupa kako mu se prohtije, ali većinom tandrče po tri - četiri cow bella stvarajući tako, u paru s decentnim klavijaturistom (redovno zadužen za kratke uvode u pjesme, da bi ga kasnije, razvojem istih, malo "gutali") slojevitu, bučnu, agresivnu garažnu kulisu za shizofrenične parole divljeg pjevača.

A on je pak priča za sebe. Izgleda kao jedan od onih ljepuškastih arogantnih tatinih sinčića na kokainu, a ponaša se budalasto i kreće i izvija pod neobjašnjivim kutevima.Malo čuči, malo je pogrbljen, a sve to praćeno čudnovatim izvijanjem krakatih ruku stvara jednu vrlo specifičnu sliku. Kad tome pridodamo da koncert provodi izoliran od ostatka benda, na onom nekom međuprostoru između stejdža i publike, možda će vam biti jasno zašto je bilo neizvedivo maknuti pogleda s njega. A to je, priznat ćete svi, odlika pravog frontmena. Što se tiče samih stihova, oni su često vrlo minimalistički i svode se na urlikanje par riječi bez prestanka dok nam ne uspije dočarati svu tjeskobu, anksioznost, letargiju, srdžbu, bijes, tugu, melankoliju, izgubljenost i jad mladog čovjeka u velegradu u 21. stoljeću. Funkcionira po principu da prava dubina leži u onom što nije izgovoreno/izurlano, i to vrlo uspješno.
Nije samo bend bio na nivou (ma, i iznad nivoa), i publika je te večeri bila u elementu. Dobra se energija mogla opipati prstima, svi su se smješkali, poskakivali, vrištali i pljeskali. Kada su htjeli okončati nastup, mi im to, jasna stvar, nismo dopustili, pa smo zajedničkim snagama iskopali još dvije pjesme na koje su te večeri bili zaboravili (odsvirali su nam, dakle, sve što imaju - postoje samo par godina) nakon čega su, praćeni burnim odobravanjem, naprosto popadali po stejdžu i ostali tamo ležati još neko vrijeme. Simpatično. Poslije su se koncentrirali na merchandise, čija je prodaja, ništa čudno, išla vrlo dobro.

Radi se ovdje o bendu koji će, nastavili li s ovom razinom rasturačine, kako na albumima tako i uživo, sasvim sigurno još rasti u popularnosti. A budući je realno očekivati i da ljudi koji su bili na ovom nastupu slijedećih par mjeseci o tome budu pričali svima za koje misle da bi ih moglo zanimati, imam dojam da na slijedeći koncert ove čudnovate ekipe u rasprodanom Attacku nećemo predugo čekati. Vrhunski bend, vrhunski gig.

ujak stanley // 29/11/2014