Eto, u drugom pokušaju napokon su nas posjetili Merchandise. Obzirom da su proizašli iz punk/hard-core scene, iz njihovog ironičnog naziva dalo bi se zaključiti kako se sprdaju sa još uvijek aktualnim pust-punk revivalom, nešto kao što su radili Type O Negative sa gothic metalom. Nije daleko od istine, ali prvo par riječi o predgrupi. Radi se o Modern Delusion, friškom zagrebačkom garažnom bendu.

Kažu da su uglavnom inspirirani Jay Reatard-ovom estetikom lo-fi sintetičke agresije (distorzirana gitara+analogni sintić). Znači radi se o brzim, punkerskim napadima punima distorzije sa obiljem midi zvukića sa sintića koji služe kao melodija uz neurotične vokalne ispade. Jedini problem je što su ovakve pjesme bazirane uglavnom samo na agresiji slične jedna drugoj pa je nastup izgledao kao jedna polusatna pjesma, ali obzirom na pravila žanra, bendu se ne može ništa zamjeriti. Nekakvi suvremenici bi bili Ty Segall ili Bass Drum of Death. Jako uvjerljiv nastup koji energijom i razinom buke podsjeća na nekadašnje Babies-e (što nije čudno jer je gitarist/pjevač Goran Lautar bio član).

Merchandise na ovoj turneji predstavljaju novi album After the End koji je najkonvencionalniji do sada. Nema dugačkih desetminutnih krautrock eskapada ili ambijentalnih eksperimenata, već samo skup lijepih melodičnih pjesama sa zvečeći gitarama kao Pale Saints. Takav je bio i nastup u prvom dijelu. Lijepe lagane pjesme bez previše uzbuđenja kao iz Bowie-ve berlinske faze. Tom dojmu je pridonio i pjevač čija boja glasa je negdje između Bowie-ve i Ian-a McCulloch-a, uz pripadajući scenski nastup kako bi dojam parodije bio potpun. U tom dijelu najbolji dojam su ostavile True Monument i Little Killer sa prekrasnim melodijama na gitari. Kada su u drugo dijelu nastupa prešli na starije pjesme i publika je malo više živnula. Definitivni vrhunac koncerta je epična Smiths-olika desetminutna dvodjelna Become What You Are koja se iz tužaljke uz krautrock prijelaz pretvara u Stereolab-ovsku buku uz zvuk antiknih orgulja i Anxiety's Door sa himničkim potencijalom ranog Cult-a. Inače, Močvara je bila više nego pola popunjena što još jednom potvrđuje kako će post-punk u kojoj god verziji bio, uvijek imati kritičnu masu.

Dok je regularni dio bio više rezerviran za što vjernije prenošenje pjesama sa albuma, dva bisa su bila rezervirana za pokazivanje što bend stvarno može. Tako su se od tugaljivih post-punk romantičara pretvorili u Primal Scream-olike psihodelike te su u podužim pjesmama punima spuštanja i dizanja i nepredvidivim promjenama ritma pokazali kako mogu i rasplesati publiku. Sve u svemu, neloš bend koji se parodijskim odmakom uspjeva izboriti sa svoje mjesto u nemilosrdnoj konkurenciji, ali ne dovoljno da bi se nametnuo kao sljedeća velika stvar.

tomislav // 08/11/2014