Ova večer je bila zoran prikaz kako neke stvari mogu zvučati radikalno drugačije uživo u usporedbi sa studijskim snimkama. I Death Hawks i Cosmonauts su pokazali svoju drugu stranu koja je više-manje ostala sakrivena na albumima.

Death Hawks su snimili dva neimpresivna albuma na kojima pjesme ne počinju i ne završavaju već samo nekako teku i to ne na onaj zanimljivi način. Uživo pjesme ne samo da su imale glavu i rep već su imale i vrhunce, padove i dramatiku koju je dosta teško postići u instrumentalnoj muzici. Ovdje su pokazali da dobro barataju kako sa rock baštinom kao što su Hawkwind pogotovo zbog saksofona, Pink Floyd, MC5 i naravno krautrocka tako i sa modernim utjecajima gdje se najviše ističu Mars Volta i God is an Astronaut. Prvo su lagano počeli sa space-rockom i bluesom inspiriranim vokalom da bi kasnije furiozno završili sa nekakvom mješavinom post-rocka i free-jazza, ali bez pretjerivanja koje ponekad zna uništiti dobru vibru. Šteta što tako moćno ne zvuče na albumima. Muzika im je puna drone-ova na klavijaturama i samplovima koji ponekad zamjenjuju vokale te pozadinskih vizualizacija. Nema boljeg osjećaja nego kada te iznenadi bend od kojeg si to najmanje očekivao.

Cosmonauts su trebali biti donosioci kalifornijskog sunca u ove oblačne i kišne krajeve. Dogodilo se upravo suprotno, ne samo što nisu donijeli ništa sunca već su dodatno cijelu situaciju učinili klaustrofobičnom. Sudeći po albumima čovjek bi očekivao laganu psihodeličnu šetnju uz plažu u sumrak ili zoru, a ne lutanje po magli tražeći izlaz. Naime takav dojam sam dobio slušajući Cosmonauts uživo. Ono što je najčudnije jest što se pjesme skoro uopće ne razlikuju od studijskih snimaka, samo su malo pojačali reverb na gitarama i ritam sekciju, reklo bi se osnažili zvuk. To je očito bilo dovoljno da se napravi pomak i dobije vjerojatno najbolji neočekivani shoegaze nastup godine ispresjecan sa hardcore i doom-metal trenucima. Čak je i vokal, koji je na albumima bio prgav, ovdje poprimio prijeteću notu. Tako se vidi da osim originalne psihodelije i garaže iz šezdesetih te Paisley Underground, utjecaji obuhvaćaju i takve čudake kao što su Flaming Lips i Butthole Surfers koji su isto znali zaružiti kada je trebalo. Loša strana je bila što su sve pjesme ličile jedna drugoj čak i više nego inače posebno obzirom da je vokal kako je nastup odmicao postajao sve zamućeniji. Odsvirali su skoro cijeli novi album Persona Nona Grata dok su pjesme sa prijašnjih albuma poslužila kao brzinski predah između dužih i sporijih pjesama.

Cosmonauts i Death Hawks su obzirom na vremenske neprilike i opskuritet privukli relativno velik broj ljudi, čak stotinjak negdje i činilo se da se ekipi sviđa. Sve u svemu, neočekivan i iznenađujuće dobar nastup iako ne na način na koji se očekivalo sudeći po studijskim albumima.

tomislav // 15/05/2014