Amorphis je usprkos dugovječnom stažu uvijek nekako ostao izvan dosega metal mainstreama kojem je uvijek težio. Možda zbog konstantnog mijenjanja žanrova i pokušaja da se svidi što većem broju ljudi. Pa su tako nakon neuspjeha sa death metalom, psihodelijom i ambijentalom napokon našli dobitnu formulu u miksu svega pomalo, ali ipak dominantnom spajanju melodic death metala i heavy metala. Kao predgrupu su odabrali Hamerð sa Farskih otoka. Sviraju kombinaciju klasičnog doom metala i gothica, nešto kao Draconian samo bez ženskih vokala i to na materinjem jeziku, ne znam sad kojem, onog koga zanima neka provjeri na Wikipediji. Karakteriziraju ih dugačke i trome pjesme sa dosta melodičnim solaža na gitari dok pjevač koristi sve moguće vokalne trikove kako bi dočarao sumornu atmosferu pjesama. Pa tako, nerijetko u istoj pjesmi, iskoristi monstruozni growl, gotički croon, kao i plačni falset. Treba posebno pohvaliti styling benda. Naime, izašli su u ajncuzima i više su ličili na nekakav new wave ili EBM band nego na metal. Rekao bih da im se muzika zna malo i otegnuti, ali budući bi to bila pohvala za doom metal tako da to ne treba smatrati nečim lošim. Definitivno su me zaintrigrirali. Amorphis, kao što sam već rekao, jašu na valu naglo stečene popularnosti koju im je priskrbila relativno pitoma kombinacija epskog heavy metala sa death, progressive, folk pa čak i black elementima. Fokus je normalno bio na albumima sa aktualnim pjevačem Tomi Joutsenom koji je instant prepoznatljiv sa svojim metar dugim dreadovima te kao i Jonathan Davis ima posebno dizajniran stalak za mikrofon i mikrofon koji najviše liče na periskop u podmornici. Kao i već spomenut mu kolega iz Hamerð-a, i Tomi je tijekom nastupa više puta mijenjao način pjevanja. Očito se sad od svih metal pjevača traži da što više oponašaju King Diamond-a. Naglasak je očekivano bio na zadnjem albumu Circle koji nije baš pobrao dobre kritike, najviše zbog već pomalo islužene formule koja se nije mijenjala od albuma Eclipse iz 2006.g. makar se mora spomenuti da se ni sada slavna prošlost nije zaboravila tako su odsvirali par pjesama sa albuma Elegy iz 1996.g. iz death metal faze na opću zbunjenost većine ekipe dok je psihodelični period sa prijelaza stoljeća u potpunosti preskočen. Zvuk je bio uobičajeno dobar, izvedba možda malo previše poslovično skandinavski dobra, vokalno odrađeno besprijekorno, jedina zamjerka sa tehničke strane bi bila kratkoća nastupa, nepunih sat i pol sa dvije pauze, nije niti tako malo, uobičajeni festivalski nastup, ali nakon što je Dream Theater prije mjesec dana odradio trosatni nastup, neko vrijeme će mi se svaki normalan nastup činiti prekratak. Jedno ¾ ispunjen prepolovljeni Veliki pogon Tvornice je više-manje bio ispunjen poznavateljima zadnje faze benda kada su postigli popularnost. Sve u svemu, solidno, ništa više od toga.

tomislav // 22/03/2014

> vidi sve fotke // see all photos