Pompozno najavljivan kao reggae događaj sezone, koncert njujorške roots zvijezde King Djanga i pakistanskog solo gitariste Babar Lucka iz danas rasformiranog ska-punk banda King Prawn u Pauku ove subote, ponudio je tek polovicu obećanog. Oni koji su Djanga upoznali kroz studijske snimke, pogotovo kroz one nastale sa legendarnim švicarskim reggae bandom Scrucialists, trebali bi znati o čemu je ovdje riječ. Za pristup ovoj građi uputnije je koristiti kronološki redosljed. Zagrijavanje je odlično obavio DJ Jebiga iz Radikal Dub Kolektiva uz kojega se okupljena publika zabavljala sve do nastupa Babar Lucka. Nastup potonjeg publika je pratila sa iznimnim zanimanjem s obzirom da nastup bazira isključivo na svom glasu i akustičnoj gitari. Na ovo se ne može puno reći osim da zvuči fenomenalno. Kombinacija ekscentričnog stage performansa, angažiranih stihova i brujeće akustike ugodno je iznenadila prisutne te ih vrlo lako pridobila na svoju stranu. Život na ulicama Londona dao mu je pregršt materijala za stvaranje realističnih, običnom čovjeku bliskih tema što je iskonskim punkerima prisutnim na koncertu dobro došlo kao podsjetnik na neke sretnije i kudikamo jednostavnije dane. A da punk angažiranost ne mora doći isključivo u žestokom aranžmanu podsjetio nas je Babar, koji nas je i ostavio nakon kojih 40ak minuta. Caps down, clap clap. Sa Djangom je bila pak sasvim drukčija priča. Toastersi i Slackersi prisutni u pratećem bandu činili su osnovu onoga što je trebao biti događaj sezone. Od istog ništa, tek osrednja svirka. Na pladnju puno autorskih standarda navedenog, sa vokalnom pratnjom Djanga, inače i tromboniste Rancida i Murphy's Law. Masivan wall-o-sound koji je ponudio na studijskim snimkama nije ni upola onoga što smo vidjeli na koncertu. A vidjeli smo tek sjene onog što je on u stanju ponuditi. Čak ni dub verzije, kojima se skupina povremeno služila, nisu doli blijeda kopija jamajkanskih foundation majstora. Tek na bisu, kad je izveo izmjenjenu verziju svog hita "Troddin' Along", u originalu snimljenim sa navedenim Scrucialistsima, osjetio se dašak onog 'pravog' Djanga, no i to je otišlo u nepovrat njegovim skorim odlaskom sa stagea.

Činjenica jest da Django nikad nije toliko daleko dobacio kao njegovi europski, a pogotovo ne kao njegovi jamajkanski kolege, koji su najviše inspirirali njegov rad. Ipak, da će ponuditi ovako uspavanu i nezanimljivu svirku nije bilo nikome na pameti. Ipak je njegov koncert najavljen kao reggae događaj sezone, a kao takav treba imati određenu težinu i snagu. Što nije imao. Za razliku od Babara koji uz pomoć akustične gitare pružio pure pleasure.

igor kozličić // 17/03/2006