Ponedjeljak navečer, vrijeme pred kišu činilo se kao idealno za pogledati i poslušati uživo bend koji do sada nisam baš slušao. Poslušavši prije koncerta dva albuma, koja su Tu Fawning do sada izdali, primijetio sam da su stilski vrlo eklektični i njihovo trpanje u dream pop mi se činilo kao kontrausluga i bendu i potencijalnoj publici. Svojim miješanjem vokalnog folk/jazzy/pop višeglasja s art-rock eksperimentiranjem više podsjećaju na ono što rade Menomena (s kojima je Joe Haege svirao jednu turneju) nego primjerice Beach House. Zvuk i albumi su previše stilski razbarušeni da bi ih samo tako lako okarakteriziralo. Vidjevši ih svo četvero na malom stejdžu Purgeraja okružene hrpom različitih instrumenata i perkusija, dojam razbarušenosti je ostao. No kad je svirka krenula, umjesto razbarušenosti dobili smo savršeno uvježbani igrokaz, čiji smo sudionici i sami u konačnici postali. Svoje stvari ova talentirana četvorka izvodi vrlo fokusirano izmjenjujući se stalno u instrumentalnim ulogama, pa svi članovi time dobivaju jednaki tretman u ovoj igri. Izmjena i zamjena instrumenata između i tijekom izvođenja pojedinih pjesama savršeno je uvježbani ritual i doprinosi doživljaju cijelog nastupa. Iako Corrina Repp ima ulogu glavnog vokala i većinom je s gitarom zauzimala središnju poziciju na pozornici, u nekim stvarima lupala je po bubnjevima, a Joe Haege bi bio taj na kojem je spotlight. Karizmatično se izvijao kriveći noge i svirajući gitaru pred nama i svaki čas smo ga očekivali da se spusti među nas. Svojim kravata-prsluk stilom odjevanja djelovao je kao da je upravo stigao iz kakvog gangsterskog filma ili rokabili orkestra, a vidim ga i kako bi s lakoćom zasvirao s našim Biljanom i Hereticima: sa Žacom bi se mogao i natjecati za ulogu najavljivača. Karizma izvođača pretočena u muzičku igru. Uloge u ovom igrokazu podijeljene su i s obzirom na karakter, pa su Corrina i Joe glavni zabavljači i voditelji ceremonije, pokretači koji cijelo vrijeme skaču i tjelesnom ekspresivnošću uvlače nas u vrzino kolo. Drugo dvoje članova, Toussaint Perrault i Liza Rietz, ostaju većinu vremena samozatajni puštajući svojim instrumentima da govore umjesto njih i nenametljivošću povremeno zasjaje solo dionicama - prebirući prstima po violini, udaranjem bas bubnja limene glazbe, puhanjem u trubu/tubu. Igru na stejdžu prati muzika koja nas vodi u zadimljene barove iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, pune tipova u balonerima zadignutih ovratnika, dok samplovi krče zvukom izgrebanih ploča, a Corrina i Joe vokalima razmjenjuju jazzy zavođenje. Već u sljedećem trenutku nalazimo se u divljim pogrebnim povorkama, cimajući se uz marševe, nastojeći slijediti Toussainta, koji se poput čarobnog frulaša iz bajke braće Grim s trubom spustio među nas i povlači nas da ga slijedimo plešući. Zadovoljstvo i užitak u svirci osjete se i vide kod svih u bendu, pa se poput zaraze slijevaju u publiku, a Tu Fawning atmosferu dodatno podižu punokrvnim pop hitovima, poput Wager, koja stilom podsjeća na gitarističniji Moloko, ili atmosferične The Anchor (prvog singla s drugog albuma). U ovoj prekrasnoj jednosatnoj predstavi šlag na kraju je bila stvar Bones, koja započinje igrom klavijatura i plemenskog bubnjanja, a završava višeminutnim krešendom. Naravno da smo ih zvali na bis i naravno da su se vratili. Poput Johna Vanderslicea u svoja dva posjeta Zagrebu, i Tu Fawning su sišli u publiku i oboružani samo defovima i bas bubnjem obješenim oko Toussaintova vrata, te među nama otpjevali posljednju stvar u a capella gospel stilu.

Možda Tu Fawning svoje prvo zagrebačko gostovanje neće pamtiti po brojnoj publici, ali publika će ih sigurno zapamtiti kao bend na kojeg valja u budućnosti obratiti pozornost.

PS. Koncertu nas je prisustvovalo jedva dvadesetak, ali kako bi ova činjenica mogla tekst pretvoriti u moju jadikovku zbog slabog interesa publike i obezvrijediti kvalitetu benda, spominjem je kao tužnu statistiku ovdje na kraju teksta. Najradije bih da sam mogao osvrt započeo rečenicom "brojna publika je jela iz ruke ovog benda", no smanjit ću doživljaj i napisati da je publika bila omađijana. Srećom, izostanak publike nije pokvario i umanjio vještinu i ljepotu muziciranja, jer kako su i sami rekli: nitko od nas zapravo nije trebao doći, pa im i to što smo ovdje mnogo znači. To su nam i pokazali svojom svirkom.

bir // 05/10/2012

> vidi sve fotke // see all photos