U Americi su u doba hipija neki ljudi vozili autobuse išarane jarkim i živim bojama i voljeli se deklarirati kao da prave umjetnost iz svakodnevnog života. Bili su poznati kao Merry Prankstersi, i kasnije su porodili neke od zanimljivih književnih ostvarenja kao što su Let iznad Kukavičjeg Gnijezda i Electric Kool-Aid Acid Test. Postojali su i neki muzičari koji su pravili začudne uratke pune zloćudnih i jezivih, šarenih i nelogičnih zvukova koji su često gutali melodiju i smisao pjesama te to nazivali psihodeličnim rockom. Neki su prolupali, (kao 13th Floor Elevators) a neki zaradili velike pare i postali stadionska atrakcija (kao Pink Floyd), a neki i dalje ostali nedostižna alternativa (Hawkwind). A svi zajedno su se voljeli bubati LSD-jem i propagirati kiselinu kao lijek za psihičke popteškoće i sredstvo za otkrivanje novih svijetova i vidika, inače nedostupnih i nezamislivih. Ne znam ništa o takvim svijetovima, ali činjenica da i danas postoje bendovi koji se kite imenom "frik" i "psihodelično" i svaki to shvaća na svoj, osobit način. Drum Eyes također ima svoj način koji je vrlo teško definirati samim terminom "psihodelično". Ima tu svega. Hoćeš noisea, math-rocka, post-rocka, hoćeš bubnjanja na tragu afričkih plemena, hoćeš škripanja, vrištanja, režanja, struganja, hoćeš pištanja visokih frekvencija s naprava koje ne znam ni kako bih opisao i na kraju, neukrotive energije koja nerijetko prerasta u euforiju, koja ipak nije podobna za neki glupavi radni dan, nakon kojega slijedi još jedan glupavi radni dan. Koncert je počeo s predgrupom Jastreb, još jednim suludim projektom iz Nikačeve psiho- magične kuhinje kojeg se ne bi postidio niti neki psiho-freak iz vukojebine pustinje Mojave. Nikad za sebe ne bih rekao da će mi se svidjeti jednolično petnaestminutno prangijanje jednog jedinog tona (ne dva, ne tri, nego JEDNOG!), niti bih ikad rekao da će me to, onako mrtvo-trijeznog baciti u stanje slično transu, a pogotovo nikad ne bih mogao reći da bih Jastreba ubacio u WinAmp da ga pažljivo preslušam, jer nema se bogzna šta za slušat (samo bubanj i gitara). Ako im je cilj bio da me natjeraju da se ljuljam ne popivši ni dva gutljaja piva i da mi isprazne glavu od suvišnih svakodnevnih živčanluka, i umjesto toga stvore sliku jastreba u brišućem letu preko prostrane poljane kako pikira neku oklopljenu gmižuću zvjerku, onda su tome definitivno uspjeli.

A Drum Eyes su nakon te psihičke pripreme došli kao kec na deset. Iako je koncert bio mrvu prekratak, uspjeli su u tih četrdeset i pet minuta dočarati što predstavljaju. Dužina koncerta je stvar subjektivne procjene. Netko će reći da je bilo prekratko, netko da je bilo predugo, valjda ovisno o tome kakav je kome bio dan. Baš kao i trip. Ovisno o danu, poslu, događanjima bit će dobar ili loš, samo mislim da je koncert ipak manje bolno iskustvo od lošeg tripa. Iako na trenutke Drum Eyes provociraju granice zdravog sluha, pa se iz psihodeličnog groovea ubace u vrišteće eksplozije buke i kaosa, ali to je u opisu posla svakog takvog benda. Svaki od te petorke svoj zadatak radi odlično što se muzike tiče, ali sam, valjda zbog recenzija koje sam pročitao na netu, očekivao nekakav nenadano sulud ispad frontmena Scotch Egga, po kojima je poznat. Ali nisam to dočekao. Za onaj skok sa zvučnika na kraju ne bih rekao da je bio sulud, jer mu je falilo podosta spontane ludosti. Izveden je tek toliko da se nešto izvede. Ali, ajde, nećemo sad cjepiti dlake. Ali daj Bože da još nekad vidim Drum Eyese, ali po mogućnosti za vikend kad maske suzdržanosti u auditorijumu lakše padaju, jer imam dojam kao da sam vidio samo sitne komadiće ludosti, vrh sante od cijelog komada što leži ispod površine.

djole // 20/04/2012