Nostalgija. Tako jedino mogu objasniti krcatu Tvornicu ovaj utorak na nastupu pomalo zaboravljenih Walkaboutsa na turneji nakon šest godina pauze u radu benda. Koncert je inicijalno najavljen za mali pogon Tvornice ali naknadno je zbog interesa prebačen u prepolovljenu veliku dvoranu koju smo do vrha napunili svi mi nostalgičari za devedesetim godinama. Turneja prati uglavnom nezapažen lanjski album Travels In The Dustland. U najavi koncerta ugodno mi je prisjetiti se koliko je ovaj bend značio prije petnaest godina kada smo širom otvorenih očiju, nakon odličnog Setting the Woods on Fire albuma, pratili njihov prelazak sa Sub Pop-a na veliki Virgin Records i izdavanje najkomercijalnijeg albuma Devil's Road. U to doba Walkaboutse se moglo vidjeti redovito i po MTV-u. Da, bila su to vremena kada se na MTV-u još mogla vidjeti zanimljiva glazba. Postali su tih godina na neki način i naš domaći bend, redovito su nas posjećivali u mračnim devedesetima godinama kada su interesantni koncerti u Zagrebu bili više izuzetak nego pravilo. Vjerojatno zato je i tako bistro sjećanje na terasu GK Jabuka i prvi zagrebački nastup Walkaboutsa 1996. godine. Da, bila su to i vremena kada su se koncerti održavali u Jabuci. U međuvremenu se Chris Eckman, alfa benda (omega je Carla), preselio u nama bliske krajeve. Već deset godina Chris živi u Ljubljani kao slovenski zet te često posjećuje Zagreb bilo zbog nastupa u raznim projektima ili producentskog rada sa hrvatskim bendovima. Kada su Walkaboutsi objavili datume svoje 2012. turneje bez Zagreba nekako sam imao osjećaj da je to greška, njihova povezanost za Zagrebom je prevelika da bi samo tako preskočili ove prostore. I bila je greška, par tjedana kasnije na njihovoj stranici pojavio se i termin Zagreb 17.1. Tvornica i pripreme za nastup najdugovječnijeg americana benda mogle su početi. A pripreme su bile u obliku ponovnog slušanja njihovog novog albuma koji me na prvu nije nimalo zaintrigirao. Nažalost nije niti na drugu pa sam ostavio koncertnom nastupu Walkaboutsa da me eventualno uvjere da griješim. I jesu. Prije nastupa Walkaboutsa na stage je izašla djevojka pod umjetničkim imenom Terri Tarantula. Radi se o Terri, dugogodišnjoj bubnjarici Walkaboutsa, koja je prošle godine izdala svoj prvi solo uradak. Njezin minimalistički nastup uz mini sintesajzer izgubio se u žamoru brojne publike pa smo nekako sa olakšanjem dočekali povratak Terri na bubnjeve i izlazak ostatka Walkaboutsa na stage. Vezano još uz Terri i njezin bubnjarski nastup u Walkaboutsima: nažalost pozicija bubnjeva u dubini stagea pod slabim osvjetljenjem nije isticala efektan nastup. Ajde dobro, nastup nije u rangu nivoa kojeg je postavila Linda Pitmon na šibenskoj buri, ali nije ni daleko. Volim vidjeti bubnjarice na stageu. Walkaboutsi izlaze pojačani novim gitaristom, otvaraju sa Every River Will Burn sa novog albuma i odmah daju do znanja što možemo očekivati na koncertu: odličan kristalni zvuk, nastup moćniji i nabrijaniji nego na albumu i Chrisa koji je izgleda jako fasciniran Neil Young ostavštinom. Vidjelo se to još na zadnjem zagrebačkom koncertu u Ksetu, a naročito ovaj utorak u Tvornici. Odmah pred kraj te prve pjesme uletilo je višeminutno Chrisovo cijeđenje gitare. I Neil Young kretnje su bile tu, sve po propisu. Upravo taj Chrisov bijes na gitari i nova dodatna treća gitara na stageu podigli su ukupan dojam, pa sam više puta tokom večeri pomislio kako prisustvujem svom najboljem Walkabouts nastupu. A gledao sam ih možda i desetak puta (ako računam i solo Chris & Carla nastupe) ali uvijek je nedostajalo ono nešto, onaj trenutak koji podigne publiku. Objašnjavao sam sebi uvijek da su to Walkaboutsi, njihovi momenti za pamćenje su dirljiva izvedba Take Me u mraku ITD-a, a ne podizanje adrenalina furioznim nastupom. Ovoga puta je sve bilo na mjestu, nije smetala niti setlista u kojoj su zaobiđeni skoro svi moji favoriti iz sada već skoro trideset godina rada benda. Čak mi je i bilo drago što je odsviran dobar dio zadnjeg albuma, sve izvedeno zvučalo je bolje od studijske snimke, a i pokazivalo je da bend vjeruje u svoj novi rad i ne želi živjeti na staroj ostavštini. Uz šest ili sedam brojeva sa novog albuma u setlisti su najzastupljenija bila ona dva albuma izdana za Virgin Records, Devil's Road i Nighttown, sa po tri stvari od svakog. Regularni dio koncerta završio je furioznim izvedbama Jack Candy i Stopping-Off Place uz posvetu "This one is for Mate". U pauzi jednog od spomenutih Neil Young-like orgijanja pao je i Springsteenov State Trooper recital, na oduševljenje starijeg dijela publike koji je i bio u većini tu večer u Tvornici. Carla je još jednom pokazala koliko se dobro osjeća na stageu, impresivan nastup, sa osmjehom na usnama cijelo vrijeme i glasovnim kvalitetama koje nisu nimalo izgubile sa godinama. Zaista je lijepo bilo gledati bend koji dostojanstveno stari i čije stare CD-ove sa ponosom mogu istaknuti na svojoj polici. Nadam se da nećemo ponovo čekati šest godina da Walkaboutsi krenu na turneju.

krešo // 23/01/2012