Pred otprilike dva mjeseca prostrujala je vijest o tome kako će Cheikh Lô održati koncert u Aquariusu. To je bilo taman koji dan nakon koncerta Tinariwen poslje kojeg sam se žalio kako nema dovoljno nastupa afričkih glazbenika i sastava pa eto mi sad. Ne prevelika gužva unutar kluba s prosjekom godina preko 30 dala je naslutiti da je na ovaj koncert publika došla uglavnom ciljano. Nastup su počeli sa dvije pjesme sa debi albuma Ne La Thiass kojeg su izdali 1996. godine no nisu se držali nekog kronološkog reda. Već nakon druge pjesme zakoračili su na zadnji album Jamm, izdan prošle godine, i njega su odsvirali gotovo cijelog. Krenuli su lagano, možda čak i ciljano jer vjerojatno nisu imali nekog većeg mjerila o tome kakva ih publika očekuje. Nikada kod nas nisu svirali, prodaju njihovih albuma po cd-shopovima mislim da ne treba niti spominjati i jedina relevantnost mogu biti samo gostovanja drugih sastava. Ako su i imali nedoumica kod početka, one su nestale vidjevši da publika ispred njih uživa i pleše. Čak i oni za koje znam da nikad ne plešu lagano su se prepustili ritmu. A kad je Cheikhov sastav u pitanju, onda tu nema greške. Na bini su bila postavljena četiri seta bubnjeva, od klasičnog seta bubnjeva, bongova, pa nekih sličnih djembama samo što su postavljeni na stalku, pa do para bubnjeva na koje je povremeno bubnjao Cheikh i onog koji je zvučao najzanimljivije od svih, talking druma. Malog bubnja koji se stavi ispod pazuha i pritišće uz tijelo nadlakticom a samim stezanjem i opuštanjem napinje se i membrana pa tako bubanj dobija viši ili niži ton. Sve to je iz pozadine pratio pozamašni basista koji, iako je izgledao kao da se uopće ne kreće, svirajući pokreće vas a da toga niste ni sami svjesni. Ponekad bi to zvučalo gotovo hipnotično, pogotovo uz melodiju koja je dolazila sa gitare, a onda na drugoj pjesmi skroz funky, slično temi iz Seinfelda. Ipak, njihova glazba nije prvenstveno funk, mada njegovih elemenata ima, već je smiksana od salse, rumbe, jazza i senegalske popularne glazbe. Uz njih tu su bili još i saksofonist i gitarist koji je pored njih stršio kao crna ovca. Ne zato jer je crne boje kože, (svi su crnci) nego zato jer je bio obučen u crne traperice i crno-bijelu košulju. Ostatak sastava sa Cheikhom bio je kompletno obučen u šarene boje. Bilo haljine, koje su mi prije izgledale kao neke narodne nošnje, košulje pune sitnih detalja a svaki u svojoj boji pa čak i cipele sa barem desetak uzoraka boja kože. U jednom intervjuu Cheikh je naglasio kako je stil odijevanja i preslika njihove glazbe koja sačinjava sve ono od emocija što je bitno. I sreću i veselje ali i tugu a tako u živo stvarno i jest. Unatoč jezičnoj barijeri sposobni su na publiku prenijeti ono o čemu pjevaju samo melodijom i načinom na koji sviraju jer vjerujem da je i onima koji su tamo znali francuski ponekad bilo preteško razaznati o čemu točno pjesma govori. U nekom trenutku osvrnuo bih se oko sebe i vidio gotovo isti osmjeh na skoro svim licima pa i to govori nešto o tome kava je atmosfera bila. U Aquariusu se tu večer broj ljudi nije popeo do željene brojke, čak bih rekao da ih je bilo i premalo no ipak dovoljno za pozitivan feedback zbog kojeg se sastav Cheikha Lôa skupa sa njim na kraju koncerta popeo na bis i od srca nam zahvalio. Nastup je završio nešto sitno iza 23h i odjednom se prostor počeo puniti totalno drugačijom ekipom jer nakon koncerta nastavljao se redovni klupski program. No, one koji su se tada pojavili unutar kluba nešto tako nije zanimalo i pomalo su s čuđenjem gledali sve te stare ljude od kojih su neki imali čak i dredove. Jao što se tu prije nas dešavalo, sigurno im je palo na pamet. Eh kad bi samo znali koliko je nama bilo bolje nego njima...

mario m. // 31/10/2011

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Postoji i pomalo drhtav video na našem porn kanalu...