Ne bih znao sa sigurnošću razabrati da li je razlog za moje ushićenje to što sam se bacio u nevjerojatno dugačak koncertni post i nemrs, ali ova večerašnja svirka mi se učinila posebnom, pa čak i superiornom. A možda se to meni samo tako čini jer strahovito dugo nisam bio na nekoj svirci... U nekom relativno standardnijem tempu kao što mi se nekoć znalo dešavati da dangubim na koncertima ako ne svake večeri, onda barem svake druge, ovu svirku bi možda 'prospavao' ili probdio negdje oko šanka tek se krajićkom uha fokusiravši na aktere, možda...

E sad, možda je ovo doista isforsirano i napuhano, ali pošto mi je ovo bila prvo praćenje neke svirke još tamo od InMusic festivala, prvi večerašnji bend, zagrebački ELEKTRIK ŽARE je održao fenomenalan koncert. Možda bi mi se to činilo da sam gledao bilo koji bend. Možda. Ali ovaj kvartet predvođen frontmenom Žarkom Jankovskim, a postoji već jedno 6 godina, svirački je potpuno kompetentan i zvuči poput The Clash. Imaju mnogo sitnih pikanterija u zvuku, katkad gitarist Nevio voli uletjeti u neke egzibicije, pa i eksperimente, te im se općenito zvuk ne bazira samo na onom suhoparnom oldschool punk principu riff, malo melodije i možda poneki solo. Pjesme su im potpuno razrađene i dihtaju punim plućima, a kako i ne bi kad su neke od njih već odsvirane tko zna koliko puta. No, to i ne bi vjerojatno bilo tako upečatljivo da bend nema frontmena Žareta koji je jedna specifična pojava. Ima Žare i onaj drugi bend, Geler Feler Triler & Meler, no u njemu je prisutna zajebancija i humor, dok je Elektrik Žare posve drugačiji i ozbiljniji bend. Elem, Žare se ne bavi klasičnim punkerskim silovanjem publike 'hay-ho let'go', čak odaje blagu inerciju u feedbacku s publikom, ali to je s one artističke strane. Duboko je ukopan u vlastitu izvedbu vrlo teških i složenih tema iz svakodnevnog života koje redovito začini fascinantno sročenim stihovima koji isprepliću njegov intimni svijet sa paradoksima, pa čak i apsurdima. Naravno, većina toga su metafore, ali veoma uspjele i sa njima se točno razabire na šta se upućuje, a kad ga vidite onakvog robusnog kako stenje i urliče, trese se i mahnito izvodi neke neobične tikove i grimase u transu, ostavlja dojam čovjeka koji se bori protiv demona. Unutarnjih i vanjskih. Sa nekakvim stavom 'odjebi', 'marš u p.m.' i 'sve ću vas podaviti'. Naravno, ne odnosi se to na publiku, već na one kojima je to upućeno - državi, vlastodršcima, lihvarima i svima onima koji su ga doveli do te situacije, a opet to nije ona pretjerana furka 'we will rock you' ('sve ćemo vas samljeti'). Ne, on upućuje možda čak i sofisticirane parole, ali toliko sam se njih već naslušao i dosta ih se nagledao po svirkama u okolnim klubovima i bircuzima da su mi njegovi tekstovi postali gotovo svakodnevni slogani za neke stvari... A kad bi se recimo za ovaj bend netko potrudio da u njega produkcijski i promocijski uloži ono sve što je potrebno da izađe na velika vrata, pa malo im i popravio, tj. dotjerao image, nema sumnje da ne bi zaokupili pažnju šire javnosti barem s pjesmama "Mama", "Nikad, nikad, nikad neću", "Polovni vojnik", "U ovom društvu", "Ne to nisi ti"... Ili sa "Majom" koju večeras nisu odsvirali. Jer oni imaju ono nešto posebno u sebi sabijeno u inteligentnim i pronicljivim tekstovima, te sjajnom izvedbom koja graniči sa neobičnim punkerskim performansom u kojem ima i sirovog neobrađenog art pristupa, a to sve skupa donosi veoma uzbudljivu predstavu za gledanje i slušanje.

O drugom bendu, novosadskom garage-punk trojcu DMT do sada nisam imao nikakve informacije, malo sam tražio da se možda nekog materijala nije našlo na Slušaj najglasnije kompilacijama "Rock City Novi Sad" ili "Bombardiranje New Yorka", ali koliko mi se čini nemaju ništa na tim izdanjima. Neki od članova svirali su još u ranim 90-im, ali se bend sa svojom prvom svirkom oglasio tek 2004., navodno imaju i neki snimljeni materijal, a ovo što su večeras izveli bilo je skroz jednostavan 'šus u glavu'. Troakordna rokačina s elementima The Devil Dogs, Ramones i New Bomb Turks melodija, malo rockabilly šliha, pa Motorhead spike, ima u tome i sirovog r'n'r-a, no uglavnom ne izdvajaju se posebno od one uobičajene novosadske garažne škole. Pjesme su im obično linearne, klasično priređene i onda ih obogate sa zanimljivim kratkim solažama gitarista Miće koji je ujedno i glavni vokalist. Recimo da zvuče nešto otprilike kao rane energične Majke, a to je sve jako dobro znana i raširena stilizirana muzika po kojoj je ponekad teško raspoznati mariborski Muškat Hamburg od recimo zagrebačkih Erotic Biljan & His Heretics. Koliko sam primjetio, svi tekstovi su im na srpskom i uglavnom su emotivno orijentirani na muško-ženske relacije s dosta baladične patetike u izrazu, ali ona je na svu sreću pretopljena u energično nabrušenu svirku. Može se primjetiti da unatoč odlično uštimane svirke bendu manjka nešto posebno i individualno, kao što su neke sitnice, neki fazoni, neka neobičnost... Inače, sve je ovo vrlo pristojno dotjerano i izbrušeno, ali gledajući Elektrik Žareta koji je opičio sa prirodnom ekscentričnošću, to je baš upravo ta karika koja je barem meni manjkala u njihovom izrazu. Onako rečeno, DMT su veseljački nastrojen bend koji bi se idealno uklopio kao predgrupa za Supersuckers, Didjits, Lazy Cowgirls (e oni koliko mi se čini više ne rade), The Dwarves i slična imena. Pa dobro i Partibrejkerse i Majke..., sve to ide skupa u paketu r'n'r-a i pivarske fešte, a na takvu se muziku ne može ostati mrtav 'ladan pa čak niti da se nakrkaš nekih medikamenata za smirivanje strasti.

horvi // 20/09/2011