Nakon uspješno odrađenog početka festivala, vremena za dugo spavanje, chilliranje ili zabavljanje po raznim festivalskim sadržajima (više o tome u epilogu trećeg dana), nije bilo jer je program drugoga dana počinjao već u podne. Domaći trio The Uniques je nam sa svojom verzijom pop rock meets electroclash neloše započeo dan - dosta klavijatura zvuka 80ih (doduše, na momente previše), pjevanje na engleskom, i mogli bi pomisliti da se radi o nekom zaboravljenom UK bendu te dekade. Najbolje ipak zvuče dok zvuče potpuno drugačije, što uvodni instrumental na njihovom bandcamp satu najbolje dočarava. U relativno sličnom stilu, ali ipak malo drugačije, su ga nastavili Le Corps Mince De Francoise iliti skraćeno LCDMF, iz, po imenu nikad ne bi pogodili, Finske. Dvije sestre potpomognute bubnjarem (na početku karijere djevojka, trenutno momak) su još jedan primjer bendova kojima je Internet stvorio status i sljedbeništvo. Njihov debi "Love & nature" je požnjeo i ponešto uspjeha po glazbenim medijima, a catchy elektropop brzo ulazi u uho (stvar "Cool and bored" recimo), tako da bi djevojke uz pravu pomoć mogle postati popularne i širom kontinenta. Oni koji su svoju popularnost već dosegli, su meksički Molotov, trojni dobitnici nagrade "Latin Grammy Award". Njihov alter rock / rap ipak zvuči danas ipak malo premekano i bez nekih novih ideja, kao da je ostao negdje u 90tima, pa odlazimo na glavni stage pogledati nešto sasma drugačije. Jim Jarmusch je u svom kultnom filmu "Mystery Train" (1989.) pokazao dokle može sezati japanska opčinjenost američkom pop kulturom, a Tokyo Ska Paradise Orchestra su nam to dokazali i u živo. Iako im je nastup pomalo kasnio zbog tehničkih problema (ili možda zbog urođene im japanske želje za perfekcijom), Skapara, skraćeno, su šou za široke mase, ne nužno samo za ljubitelje ska zvuka. U bijelo crnoj kombinaciji, taj tokijski ska orkestar više opčinjava scenskim nastupom nego nekim posebno inovativnim glazbenim umijećem, ali kod takvog showa to je na kraju krajeva i bit. Bir: Bijeg od Japanaca koji praše ska na glavnom stejdžu, nanio nas je do šatora Europa. U mračnoj atmosferi, ugrijanoj na preko 40 stupnjeva, odjekivali su zvuci loopova pomiješani sa shoegaze gitarama i razvijajućim ritmom na bubnjevima. Post rock estetika u građenju pjesama nešto je što me uvijek natjera na slušanje, tako da sam odmah bio privučen ovoj dobitnoj kombinaciji. Braids su indie grupa iz Montreala tipične rock postave: klavijature, 2 gitare i bubnjevi, te ženskim lead vokalom, kojem se priključuju i glasovi ostalih članova banda. Na trenutke Bjork, na trenutke Merril Garbus iz tUnEyArDs, eterični vokal Raphaelle Standell-Preston, savršeno je nadopunio instrumentalnu podlogu i unatoč velikoj gužvi i vrućini unutar šatora, Braids su uspjeli postići da se njihov nastup gleda i sluša s velikim zanimanjem. Svakako band koji zaslužuje ponovno gledanje u manje zakuhanim uvjetima, nego su bili ovo popodne. Na brzinu odlazimo na Runway stage pogledati češke Dan Bárta & Illustratosphere - Dave Matthews i Sting su prvo što nam pada na pamet, i to ne samo zbog boje glasa slične Daveovom i činjenici da je izveo Stingovu "Spirits in the material world". Nema sumnje da se radi o odličnom glazbeniku, što potvrđuje recimo i suradnja s Bobbyem McFerrinom, ali festivalski program je nabito prepun i mi već hitamo dalje. Britanski Pulled Apart By Horses su svoju minutažu, u onih par minuta što smo ih uspjeli uloviti, iskoristili žestoko, ne ograničavajući se samo na pozornicu već svirajući i na zvučnicima, a mi već hitamo prema jednom od nama najboljih nastupa ovogodišnje Pohode. Belgijski dEUS su naime na redu, i nije tajna da su dobrom dijelu terapijske ekipe oni jedan od omiljenijih bendova. Prilika da Toma i ekipu vidimo uživo se ne propušta, i to pogotovo u godini u kojoj bi im konačno trebao izaći novi album (naslova "Keep You Close"). Počevši sa "Vanishing point" sa njihova zadnjeg albuma, pa sve do ružione na "Instant street" i finala sa "Suds & Soda", odlično raspoloženi dEUS su postepeno podizali ionako visoku temperaturu na užarenu! Čuli smo i par novih pjesama, od kojih su novu "Ghosts" izveli prvi puta na festivalima, i ako je suditi po njima, očekuje nas još jedan odličan album. Krešo: U popodnevnoj sparini nakon kiše, na putu prema dEUS setu na glavnom Bažant stageu, svratio sam u zakuhali mali Europa šator pogledati što sviraju velški Islet. Ispalo je da sam pogodio meni vjerojatno najbolji moment Pohode pa do dEUS-a nisam nikada ni stigao. Band bi najkraće opisao kao ludu mješavinu Fugazija i At the Drive-In. Dečki su odmah na prvoj stvari po izlasku na stage ostali bez majica i uletjeli u publiku. Jedina cura u bendu nažalost nije slijedila njihov topless primjer. Do kraja seta nisam uspio shvatiti što je čija uloga u bandu jer su se konstantno izmjenjivali na vokalima i instrumentima, ponekad i u pola stvari. Islet je novi band koji iza sebe ima samo 2 EP-a i skoro nikakvu prisutnost na Internetu. Nema ni službene stranice ni MySpace-a (dobro, ovo sa MySpace je vjerojatno plus za njihovu karijeru), a kultni status su stekli usmenom predajom fantastičnih live nastupa. Čestitke organizatorima na pronalasku i dovođenju ovakvih bendova, pretpostavljam da iza ovoga stoji dubinsko istraživanje sporednih arena po britanskim festivalima. Ugodno iznenađenje i predah od žešćih ritmova i velike vrućine je bila meksičko-američka Lila Downs, potpuno drugačija od svojih zemljaka Molotov. Lila je naime singer-songwriter koja radi glazbu baziranu na meksičkoj tradicionalnoj, ali i popularnijoj glazbi, a zanimljivo je napomenuti da je snimila i ponešto pjesama na autohtonim jezicima kao što su Mixtec, Zapotec, Maya te P'urhépecha. Prekrasnog glasa od kojeg se ježe dlake na rukama, a bogami i takva stasa, Lila je uz pomoć svojih pratećih glazbenika pružila fini odmor i skupljanje dojmova od dEUS, a prije jednog novog bombastičnog nastupa. Bir: Bližilo se 20 sati i vrijeme za Battles, koji su u Slovačku stigli dan nakon odličnog nastupa u ljubljanskoj Kino Šiški. Sunce koje je u ovo doba još uvijek zasljepljivalo Arena stejdž nije omelo ovaj multiinstrumentalni trio da nam isporuči svoju adrenalinsku dozu histeričnog math rocka. Odnedavno trio, Battles sve vokale puštaju sa matrica, dok se na ekranima u pozadini vrti snimka pjevača/pjevačice koji je određenu stvar otpjevao. Set ispunjen većinom novim stvarima prolazi u furioznom tempu, jer koliko god suludo zvučala kakofonija zvukova koju Battles proizvode, u pozadini svega su izrazito zabavne i plesne stvari koje okupljenu masu fanova i znatiželjnika tjeraju na nonstop gibanje. "Luda kuća", reko bi moj frend Tin, za nastup u kojem gitarist Ian Williams plešući prebire žice na vratu gitare, a drugom rukom udara po tipkama klavijatura kojima se okružio. John Stanier poskakuje da dohvati i raspali taj Zildjian K ride (s potpisom Stanier), koji je dignuo koliko mu je to stalak za činelu dopustio. Najsmireniji član trija Dave Konopka ovo ludilo drži na okupu uzimajući naizmjence gitaru ili bas, a također i preuzevši ulogu glasnogovornika banda pred publikom. "Singer is a crook", proročanski stih iz pjesme Atlas u izvedbi odbjeglog pjevača Tyondai Braxtona, podsjetio nas je na dodatnu ludost koju je vjerojatno njegova prisutnost donosila ovoj kombinaciji, te izazvao salve oduševljenja u publici. "People won't be people, when they hear this sound" kaže Tyondai i stvarno, kolektivno se pretvaramo iz human u dancer, kako bi to rekao Brandon Flowers iz Killersa. No i bez Tyondaia, Battles dokazuju da mogu itekako dobro raditi show. Na kraju furioznog i prekratkog seta od sat vremena kad se Dave prosidbom ("Slovakia will you marry us?") oprostio od publike , milošću tonca dobivamo i deset minutni bis. Dovoljno za izvedbu "Sundome", meni osobno najbolje stvari sa zadnjeg albuma - dvanaestminutnog rastrzanog plesnog epa na kojem se vokalist Yamantaka Eye iz japanskog eksperimentalnog banda Boredoms pokazuje kao logičan nasljednik Tyondaia. Ako mu nasljednik uopće i treba. U šatoru Europa nalazimo argentinski ženski trio Kellies koje što glazbom, što kostimima, odaju dojam kao da su ispale iz kakvog filma o američkim zlatnim 50ima ili 60ima. Uz crvenu pozadinu, pada na pamet i kakav film Davida Lyncha. Neloše, ali nedovoljno da nas zadrži duže.

Staff Benda Bilili iz Demokratske republike Kongo, koji su inače prije dva mjeseca nastupili u ljubljanskoj Kino Šiški, su poseban bend iz više razloga - osim toga da dolaze iz nama vrlo egzotične i neznane države, zanimljiva je i činjenica da bend sastavljaju ulični glazbenici, invalidi i napuštena djeca. Otkrila su ih dva francuska novinara i filmaša, Renaud Barret i Florent de La Tullaye, što je pomoglo da dođu do diskografske kuće i prvoga albuma, čije snimanje i zapleti na snimanju su prikazani u dokumentarcu "Benda Bilili!" (2009), i od onda se njihova slava širi cijelim svijetom. "Hendikep nije u tijelu, već u umu" njihov je moto, što su dokazali svojom veselom i pozitivnom glazbom i stavom i na Pohodi. Američka pjevačica i producentka Santigold je bila slijedeća na redu u O2 šatoru, i iako iza sebe ima samo jedan album, svoj status i popularnost može zahvaliti i suradnji sa mnogim drugim glazbenicima, kojima je napisala pjesme ili sudjelovala na snimanju albuma (između ostalog i Beastie Boys, Mark Ronson, Basement Jaxx, te Christina Aguilera). Show koji je trebao biti postavljen na neki veći stage je uključivao posebno uniformirane glazbenike, te dvije plesačice / glazbenice, koreografirani ples i još svašta. No, klasika, nema se puno vremena, jer još jedan bitan bend se sprema na nastup... Dan nakon novosadskog Exita, ponovno okupljene perjanice Britpopa devedesetih, predvođeni uvijek sjajnim Jarvis Cockerom, su slijedeći na redu. Pulp su na turneji na kojoj izvode svoje najveće hitove, a osim ako ste premladi da se sjećate 90ih ili ste ih pak glazbeno prespavali, Jarvis i ekipa ih imaju podosta. Kreću u tami i sa laserom (!), ubojito sa "Do You Remember the First Time?", pale se velika 4 slova P U L P iza njih, redaju se znani komadi kao što su "Disco 2000", "Something Changed", "Underwear". Jarvis je, slično kao i na solo nastupu na Frequency festivalu prije dvije godine, skakao neumorno po cijelom stageu, uključujući i zvučnike (što monitore, to i one velike sa strane), spustio se i pred pozornicu pozdravljajući prve redove, te između svake pjesme koristio priliku da prozbori koju (bilo citirajući pjesnika Percya Shelleya koji je umro na taj dan 1822. godine, bilo se zajebavajući na njemu znan način) i iako bez ostatka ekipe to vjerojatno ne bi bilo to, Jarvis je ipak daleko u prvom planu što se ovog showa tiče. Za kraj dobivamo "Common people" sa posebnim gostom na pozornici, violinistom skupine dEUS, i time se završava još jedan od ponajboljih nastupa ovogodišnjeg festivala. Krešo: Sheffieldski reuinion dobio je top termin prvog pravog Pohoda dana na glavnom Bažant stageu. Moram priznati da sam sa rezervom i bez velikog očekivanja došao pogledati velikane Britpopa. Nekako nemam baš dobra iskustva sa reunionima, već pet godina mi traje razočaranje mlakim i rutinskim Pixies nastupom na Šalati. A Pulp je svima nama dragi, ali i nimalo aktualan band, ne vjerujem da se bilo tko danas vraća njihovim albumima? Pred početak koncerta Slovaci su nepotrebno iritirali najavama koje su bile isključivo na slovačkom. Zar je zaista bilo potrebno na video zidu prevesti "Do you remember the first time?". U vremenski limitiranom jednosatnom festivalskom nastupu Pulp su zaista oduševili i daleko nadmašili moja očekivanja, vjerujem da smo svi završili večer sa velikim osmjehom na licu. Sve je bilo idealno: posložen zvuk, moćan i energičan nastup, Jarvisova geek karizma i set lista koja je uspješno balansirala među hitovima i skrivenim favoritima Pulp opusa poput I Spy, This Is Hardcore ili Sunrise. Stihove Disco 2000 i Common People složno je otpjevalo više od 20 tisuća prisutnih, fascinatno je kako ti tekstovi neočekivano svima izađu iz nekog skrivenog pamćenja i nakon 15 godina. Nezahvalnu ulogu svirati u isto vrijeme kad i Pulp su imali švedski Junip, predvođeni dragim Joséom Gonzálezom, koji je oduševio svojim solo nastupom na prošlogodišnjoj Pohodi. Ipak, prepuna Sportska arena (naziv stage, ali i dobar opis jer osim partera sadrži i tribine, dokazuje da svaki kvalitetan bend ima svoju publiku i sudeći po zadnjih nekoliko pjesama koje je dio naše ekipe uspio uloviti (vokal ala José solo, ali glazba puno zanimljivija koja nas je na momente svojom repetitivnošću podsjetila na legendarne Yo La Tengo), ovo je bio još jedan odličan i emocijama nabijen koncert. Slično tome je bilo i na nastupu Imogen Heap, engleske pjevačice i autorice nominirane za Grammya, a znane i kao dio dueta Frou Frou. Nju je "otkrio" direktor festivala Michal Kaščák na jednom njenom nastupu, te ju pozvao u Slovačku, na što se mu ona iskreno tijekom nastupa i zahvalila. Vizualno dojmljive scene i nastupa, Imogen je mijenjala instrumente, komunicirala s publikom i sve skupa nastupala negdje između običnog koncerta i teatra. Naša jedina zamjerka je bila da se u onih par pjesama što smo čuli, moglo čuti neugodno titranje glasa - da li zbog treme, uzbuđenje ili je to bilo tako samo na početku njena nastupa, ne znamo, ali po komentarima kolega slijedeći dan, radilo se o još jednom sjajnom koncertu. Ime je to o kojem će se još sigurno čuti. Nakon njih, povratak na glavnu pozornicu gdje su nakon odličnih Pulp, ulogu još većih headlinera trebali opravdati zemljaci im Madness. Taj legendarni ska bend je osnovan davne 1976. godine, a a uz male prekide, koncertno su aktivni do danas. Najpoznatiji su dakako po hitovima ka što su "One Step Beyond", "Baggy Trousers" ili "Our House" kojima su i ovdje uspjeli podignuti raju na noge. Ipak, u usporedbi sa svime što smo toga dana vidjeli, nas nisu previše oduševili da bi ostali slušati cijeli koncert, već smo otišli zauzeti strateška mjesta za gledanje slijedećeg odličnog nastupa. A taj je bio onaj mančesterskih elektroničara Lamb, koji s dve godine zakašnjenja dolaze na Pohodu (2009. je njihov nastup otpao zbog otkazivanja festivala nakon rušenja jednog od šatora u nevremenu, čega su se dojmljivo sjetili prilikom nastupa). Kao što znamo, Andy Barlow i Lou Rhodes su ponovno zajedno kao Lamb (u vremenu hibernacije benda, sama Lou je dva puta nastupala na Pohodi i njeni nastupi, po riječima organizatora, spadaju u nezaboravne!), a da nisu tu samo da okreću lovu živim nastupima, dokazuje i nedavno objavljeni novi album, jednostavno nazvan "5" (hoćemo se igrati pogađanja koji je to album po redu?). Uglavnom, mišung novih relativno "melodičnijih" pjesama, te starijih "žešćih", i Lamb održavaju odličan koncert, još jedan od vrhunaca ovogodišnjeg festivala. Bir: Početni eksperimentalniji set Lamb nakratko sam zamijenio trkom do O2 pozornice gdje je upravo počinjao cjelonoćni dance i techno party. Simian mobile disco su otvorili glavni plesni podij Pohoda festivala, na kojem su se DJ imena smjenjivala do ranog jutra. Uz pjevačicu, koja je predstavljala live komponentu u opisu nastupa Simian Mobile Disco (live) iz programa, ovaj DJ duo predstavio je svoj plesni materijal kojim stoje rame uz rame s veličinama kao što su The Chemical Brothers, kojima su nekad bili predgrupa. No unatoč dobroj atmosferi, volje za skakutanje kod mene ipak nije bilo, pa sam se odlučio vratiti atmosferičnosti nastupa Lamb.

U isto vrijeme kada i Madness, nastupa i plesna trupa modernog plesa Nederlands Dans Theater II koja pred, opet, prepunom Sportskom arenom dobiva gromoglasan pljesak za kraj svojeg nastupa. Kako im je ovo bio prvi nastup na glazbenom festivalu nisu znali što očekivati, ali je kvalitetu njihova nastupa očito prepoznala publika koja je došla "bodriti" i ovakve sadržaje na omiljenom im festivalu. Bir: Kad jedva držite oči otvorene i sanjate trenutak da se prostrete u horizontalu, no govorite sebi "još samo ovu stvar da čujem", e onda ste na dobrom mjestu. Vrijeme radnje 3 sata u noći. Ustajanje je bilo prije nekih 14 sati i nije lako ostati budan. Nakon što su Lamb završili s bisom (jedni od rijetkih na festivalu koji su ga imali) bilo je već pola 3 u noći i organizam je tražio odmor. No znatiželja je ipak bila jača i tjerala me da barem na brzinu obiđem ostale stejdževe. U daljini su se čuli plesni ritmovi što ih je u to vrijeme puštao neki DJ - procijenio sam da za tako nešto nemam ni volje ni snage, pa je izbor pao na šator Europa. U njemu se uvijek nešto dobro nađe, a u programu je pisalo Hidden orchestra. Hidden orchestra su iz Edinburgha, izdali su debi album prošle godine, a sviraju glazbu koja vas ne ostavlja ravnodušnima. Jazz, elektronika, drum'n'bass, post rock čine mješavinu koja vas obuzima i vodi na zvučno putovanje kojem se ne možete oteti. Kombinacija dva bubnja (sviraju ih dvojica braće), loopova, električne violine i basa proizvodi upravo takvu mješavinu stilova, a sve zajedno zvuči izrazito koherentno. "Još jedna, još jedna, još jedna" samo sam ponavljao i u nekom polusnu slušao ovu magiju žive svirke. Kao što je naziv jedne njihovae stvari, "Tired and awake", svirka me održavala budnim, iako sam se ko upitnik već krivio prema tlu. Nakon Islet, još jedno vrhunsko iznenađenje iz Škotske na Pohodi. Nakon toga, vrijeme je bilo za odmor i prikupljanje energije za zadnji dan festivala...

Zajedničkim snagama odgledali, fotografirali i napisali: Špela, Sale, Bir & Krešo


Bažant Pohoda 2011 izvještaj:

• Bažant Pohoda 2011 dan 1.
• Bažant Pohoda 2011 dan 2.
• Bažant Pohoda 2011 dan 3.

terapija // 14/07/2011

> vidi sve fotke // see all photos