Stiže nastavak priče od prošloga tjedna,izbor glazbe kojom je lijepo kratiti ionako kratke hladne dane,a koja upravo to tematizira.

ELVIS: In The Ghetto (1969)

Snijeg leprša Chicagom,to upravo sviraju puhači i gudači,dok doboš daje odmjerenu dozu napetosti,a izražajnost u Kraljevu glasu je nezamjenjiva,vječna i nemjerljiva.
Te 1969. godine Elvis se nakon niza godina komercijalnih uspjeha sa pretjerano zašećerenim filmovima,vratio odličnim albumom From Elvis In Memphis. I naravno poharao top ljestvice,dosegnuo zlatne i platinaste naklade. Iste su godine fantastična ostvarenja lansirali Stonesi, Beatlesi i Zeppelini,a Bowie po prvi puta u stihove zazvao Major Toma. Oscarom nagrađeni Ponoćni Kauboj također je imao krasnu numeru(Everybody's Talkin'),svijet je prerano napustio Brian Jones,a George Lazenby je prvi i posljednji put tumačio agenta 007.
A čarolija u glasu okrunjenog pjevača,u osnovi country pjesme,stilski zalazi u soul i gospel vode. Usporedivo tek sa najboljim trenucima Bowieja ili Ray Charlesa.
Za života Kralj,post mortem i više od toga.



RYAN ADAMS: Dear Chicago (2002)

Pjesma osvanula na trećem albumu vojnika Ryana,naslova Demolition. Metafore se redaju,kako u naslovu albuma,tako i u stihovima pjesme:zna biti prilično hladno kada srce preplavi tuga.
"The wind's feelin' real these days,yeah baby and it hurts me some..."
Da, vrijeme je tada odgovor i lijek za ranjenu dušu.

FLETWOOD MAC: Landslide (1975)

Koliko god volim Petera Greena kao gitarskog velemajstora i autora,faza Fleetwood Maca sa Nicks&Buckingham duom nešto mi je draža etapa odličnoga banda. Niskom albuma Fleetwood Mac (1975), Rumours (1977) i Tusk (1979),grupa je sjela u raketu i vinula se gore zaplesati sa zvijezdama. Od tri navedena najdraži mi je ipak Rumours(možda je You Make Loving Fun ta prevaga), premda se na prethodnom nalazi najbolja mi uopće F.M. stvar - Rhiannon. A tu je i akustični best of komad Landslide.
Džepna Venera Stevie sa dozom baršuna i svile u glasu lebdi pjesmom,dok dečko joj Lindsey savršeno barata baladom. Trenutak kada emotivno otvori solo na Gibsonu, uvijek sam doživljavao svojevrsnom posvetom Peteru Greenu.
Tko zna, možda i jest tako.

CAKE: The Winter (2011)

Siguran sam da će uvrštenu pjesmu sa odobravanjem podcrtati barem dvojica prijatelja rock'n'rolla.
Iako je album Showroom Of Compassion dosegnuo vrhove alternativnih ljestvica u Britaniji i Americi,osobno mi nije favorit,premda nekoliko pjesama vrijedi istaknuti. Jedna od njih je The Winter. Pomaknuti aranžmani, odlična produkcija,neprimjetan ulazak u refren na beatlesovski način uz bandu znakovitu trubu i lijepu boju glasa McCrea.
Dojma sam da su kao band više ostavili u rezervama,negoli su dali,no autentičnost i lucidnost nitko im ne može osporiti.

THE DOORS: Wintertime Love (1968)

Kada u Googleovu tražilicu upišete Jim,prvo vam izbaci Morrisona. Jedan od najvećih frontmana popularne glazbe, pjesnika također,autor je niza hitova koji i zasebno stoje kao lirske statue.
Wintertime Love je među pitomijim pjesmama,sa inače više popu okrenutog Waiting For The Sun albuma. Jimbo se nada ljubavi te hladne zime,a Ray Manzarek dominira od prve do posljednje tipke klavijatura svojih instrumenata(ovdje kombinirano orguljama i pianinom). Ljubitelj eksterijera,Morrison se stihovima očešao o više godišnjih doba na ovom albumu,ljeto je također ovdje opjevano,kao više puta kasnije na nekoliko ploča.
A Oliver Stone u biografskom filmu The Doors,pred više od 30 godina u Valu Kilmeru imao je Morrisona pojavom i glasom, više nego što bi danas najbolji hollywoodski maskeri i vizažisti postigli sa bilo kojim superstarom.



MAZZY STAR: Flowers In December (1996)

Hope Sandoval je dugo bila muza iz mojih snova. A i jave. Mogla je maznim glasom otopiti glečere,zaustaviti ratove, učiniti svijet puno boljim mjestom nego što jest.
Pregršt prekrasnih pjesama podarili su nam Hope i David, niti ova nije iznimka. Sanjivi ritam, omamljujući glas,divan flow usne harmonike. David je svijet napustio prerano, priča bez njega nije mogla biti ista.
Ali Hope... svojom je pojavom i gardom na stageu bila značajnija od mladog Planta ili Gahana. Neponovljiva! I da,nije se čuditi:i ovaj je band iz Kalifornije.
California über alles!

MUDDY WATERS: Cold Weather Blues (1964)

Red je da se na popisu nađe i neki blues zgoditak. Muddyja su svi voljeli. I svi su željeli sa njim snimati. Buddy Guy se npr. na ovom albumu(Folk Singer) pojavio kao drugi gitarist,Willie Dixon kao autor i producent,a čak je i bas zasvirao.
Ima li autentičnijeg recepta za dobar blues od akustične gitare,Watersovog glasa,dobro ozvučene prostorije,hmmm na repeatu i tu i tamo promašenog tona? Teško.
Najveći band svih vremena se nazvao upravo po njegovoj pjesmi. Jasno da jasnije ne može!

R.H.C.P.: Snow (2006)

Peppersi su grupa koja je od početka 90ih naovamo plasirala toliko hitova,da ih je doista teško nabrojati. Skupina je to nedvojbenih "luđaka",rijetko pragmatičnih,a više "spaljenih" individua; živuće su definicije seks,droga i r'n'r slogana. Sumnjam da ćemo doznati,ali možda ih je takav način života i održao na samom vrhu.
Četiri specifične face,svaki na svoj način poseban i velik, kombinacija je kakva se rijetko dogodi. I možete ih voljeti ili ne voljeti,ali znanje,bitnost i jedinstvenost su u nazivniku ovoga banda. Blood Sugar Sex Magik sam slušao do iznemoglosti,cd sam odvrtio više puta nego je Baka Slišković igrača u protivničkim dresovima driblingom otresao.
Snow sa Stadium Arcadium albuma (2006) svime se podudara sa prije navedenim - hit pamtljive i zarazne melodije,svirka odlična,kao i Rubinova produkcija.
Dodatak na kraju - sorry Frusciante,genijalan si i obožavam tvoje gitare,ali najdraži R.H.C.P. album mi je ipak One Hot Minute.

PINK FLOYD: Hey You (1979)

Watersova introspektivna i grandiozna glazbena građevina zaokružuje listu najpoznatijih svjetskih zidova nakon Berlinskog,Kineskog,Hadrijanovog i Zida plača. Mnogi zapisi sugeriraju kako Roger nije bio osoba lagana za suradnju,no u zadnjim mjesecima 70ih objelodanjeno je veliko intimistično ostvarenje,gotovo u cijelosti sazdano od ideja,vizija i glazbenih minijatura genijalca. Tek na dvije kompozicije asistirao mu je Gilmour,a klavijaturist R.Wright svirao je kao vanjski suradnik,ne član banda (tako je i potpisan),ali svejedno - svijet je pokoren,snimljen je i film, prilično dobar i uspješan,sa Geldofom u glavnoj ulozi.
Hey You otvara treću stranu konceptualnog djela,Gilmour briljira na svim žičanim instrumentima - osim akustične i električne gitare odsvirao je (i to kako) fretless bas umjesto Watersa i nadodao aranžerski umješno pedal steel gitaru te 12-žičanu akustičnu. Otpjevao i dvije strofe,a Waters vokalno zadivio na prijelazima i otpjevanoj zadnjoj strofi. Vjerojatno je htio pokazati kako je jednako dobro mogao otpjevati Have A Cigar sa Wish You Were Here,koju je aklamacijom većine u grupi snimio prijatelj banda Roy Harper.
Jaz unutar sastava se produbio,Waters odlazi,vraća se Wright,a opipljivu inspiraciju do tada utisnutu,kasnije ipak neće u većoj mjeri dosegnuti.

"Hey you,don't tell me there's no hope at all,together we stand,divided we fall."

JULEE CRUISE: Summer Kisses Winter Tears (1991)

I ponovno Elvis. Početak i kraj. Originalno je pjesma njegova,no ovdje mi savršeno odgovara prepjev gđe Cruise. Znana po suradnji sa Lynchom i Badalamentijem,krasnim izvedbama u filmovima Twin Peaks i Plavi Baršun, ovdje osvaja u Wendersovom Do Kraja Svijeta.
Njezino pjevanje,gitara, metlice po bubnjevima,ona četiri čarobna tona... Ne možete ne voljeti ovu izvedbu.
A suze su hladnije zimi?
Kad Julee pjeva,tople poput sunca.

dario b. // 30/11/2024