Razgovarali smo s glumcem i glazbenikom Nikšom Marinovićem povodom skorašnje premijere nove predstave zagrebačkog &TD teatra "Fury Revolution Revival Tour". Predstava igra u &TD teatru od 12. do 14, travnja te od 24. do 26. svibnja. Tko je bio inicijator ideje Fury Revolution Revival Toura? Odnosno, čija je bila ideja napraviti predstavu oko njujorške rock scene i proto-punka koji se počeo pojavljivati u to doba?

Nikša: Tekst su napisali Miran Kurspahić i Rona Žulj. Radi se o fiktivnom bendu Fury koji je djelovao od 1968. do 74. i nakon raspada ima svoj revival tour, danas. Prvotno djeluju u New Yorku jer su se Mickey Fury (Nikša Marinović) koji potječe iz Detroita i Tommy Gun (Miran Kurspahić) susreću upravo tamo u jeku rađanja nove glazbene scene. Zato je, unatoč tome što je bend fiktivan, okruženje autentično, a za kompletnu faktografiju je poslužila knjiga Please, kill me novinara Legsa McNeila. On je bio protagonist toga vremena, a kasnije je napisao tu knjigu zanimljive forme koja se bazira na različitim iskazima iz tog doba, ljudi koji su bili aktivni oko klubova poput CBGBa.

Možeš li dodatno predstaviti ostale glumce? Kako je nastala ova postava?

N: Miran i ja radimo već dugo. On je neke od svojih prvih predstava glumio sa mnom, tako da se znamo od prije, a Rona i Miran se znaju još s akademije. Domagoj Janković je s Miranom u &TD-u radio na "Teroru tolerancije", Miranovoj zadnjoj predstavi. On ima i svoj bend, Univerzitas gdje je vokal, ali za potrebe ove predstave je u ruke uzeo bass. Karlo Mrkša je pak uz to što je glumac, ujedno i muzičar. On je vrlo talentiran i svestran, pa je kao glumac i multiinstrumentalist bio idealan za ulogu. Još je tu i Sven Jakir, također član &TD-a, koji glumi dva spomenuta menadžera.

Čine li postavu isključivo likovi tj. članovi benda, ili predstava uključuje i neke vanjske aktere?

N: U prvom su planu ti članovi imaginarnog benda, ali se u predstavi spominju i stvarni likovi, tj stvarne osobe relevantne za to vrijeme. Na primjer, Mick Fury i Tommy Gun s upoznaju upravo preko Debbie Harry dok je bila konobarica u Max's Kansas Cityu koji je u to vrijeme bio neka meka rokenrola. Taj odnos između Micka i Tommya je zanimljiv i jer je prvi iz Detroita, iz radničke obitelji, vođen mladenačkim snovima o revoluciji, dok je drugi iz Bristola iz kojeg bježi, među ostalim, zbog tog nekog sivila i sterilnosti. Ipak, spaja ih zajednički glazbeni ukus baziran na Stoogesima, MC5, Velvetima i sličnima pa se tako obraćaju Rosieu, basistu, koji je nešto stariji i iskusniji od nas pa je već prije svirao u bendovima Electric prunes i 13th floor elevators koji su, naravno, stvarni bendovi onoga vremena. Njega u predstavi igra Domagoj Janković, a kao zadnji u bend dolazi bubnjar Pete Beat, odnosno, Karlo Mrkša. Nakon okupljanja kreće turneja, snimanje albuma, promjena menadžera iz Rickeya Grimesa u Tonya Defriesa, među ostalim i menadžera Davida Bowiea, a zatim i problemi koji će kasnije postati glavni razlog raspada benda - prvenstveno u obliku droge i sudaranja među karakterima unutar benda.

Znači, kompletna radnja predstave zapravo se zasniva na odnosima unutar benda i problemima koji tu inače iskaču?

N: Zapravo je to, na neki način, kao kazališni mockumentary.

Nešto kao kazališna verzija Spinal Tapa?

N: Da, da, može se reći, samo u nešto manjem postotku. Prati se kompletan rad benda od 68. do 74. pa preko razgovora predstava uključuje sve, od nekakvih press konferencija do priča o tome kako je sve to nekad bilo i kako je, s vremenske distance, sve to izgledalo.

Kad smo već kod vremenske distance, postoji li u svemu određena doza zrelosti u smislu da se punk kao žanr i pokret gledaju s neke distance? Spomenuo si političke porive jednog od glavnih likova. Punk je krajem sedamdesetih godina uz bendove poput Clasha doživio svojevrsnu infuziju političkih tema u žanr, no tzv. proto-punk bendovi s kraja šezdesetih, poput Stoogesa i sličnih, nisu imali tako nešto. Gleda li se žanr s određenim vremenskim odmakom pa mu se dodaju neki kasniji aspekti, ili se u predstavi cilja na potpunu autentičnost zvuka i teksta?

N: Više ovo drugo. Naše su stvari zapravo "garaža" pa vuče više na Sonicse nego na Clash. Naravno, punk se tada ni nije upotrebljavao kao termin pa ni teme kasnije vezane za njega baš i nisu upotrebljavane u Furyu. Mi dolazimo prije svega toga, naš je zadnji koncert zapravo u CBGBu, nedugo nakon njegovog otvaranja, s tim da je bend u tom trenutku u već u rasulu. Tommy Gun je tad na "horsu", za razliku od mene (Mickeya) koji sam na speedu itd. Nakon tog koncerta se sve raspada, a bend se okuplja tek 2018. i ponovno kreće na turneju, ali ovaj put sa slavom koju su stekli nakon raspada, odnosno u tom međurazdoblju.

Koliki je udio glazbe u predstavi?

U predstavi je pet songova, pet tih autorskih stvari, plus nešto glazbene podloge da upotpuni neke dijelove predstave. Inače, zbog karaktera predstave, likova i vremena, predstava je na engleskom i traje sat i pol. Spominju se u pričama svi od Patty Smith do Toma Verlainea iz Televisiona zbog kojeg je Patty ostavila mog lika, s tim da je ona i u stvarnosti u jednom trenutku bila u vezi sa Verlaineom. U početku sam oko toga imao svoje skepse i dvojbe, ali na hrvatskom to zbilja ne bi bilo to, a i na kraju je sve dobro ispalo. Isto tako, unatoč tom vremenskom odmaku, mi taj dio predstave koji se odvija u sadašnjosti ne igramo kao starci. Iako, ja u predstavi nosim periku [smijeh]. Dakle, radnja se odvija isključivo u New Yorku?

N: Da, na Manhattanu, da preciziramo. Ima tu priča o nekim europskim turnejama i slično, ali kompletna radnja je u New Yorku, od Max's Kansas Citya, do CBGBa. Mi smo čisti njujorški bend. To što je samo bubnjar iz New Yorka...jebiga.

Moramo paziti da ne "spoilamo" previše, no kad smo već kod New Yorka. Kad se konačno dogodi taj trenutak ponovnog oformljivanja i ponovnog izlaska na stage, cilja li se na neki James-Murphyevski trenutak glazbene katarze u obliku shvaćanja mladenačkih pogrešaka, žaljenja za propuštenim i sličnog?

N: Apsolutno. U tom trenutku svaki lik ima neku svoju reminiscenciju, kao, "bio sam mlad i lud". Tu konačno dolazi do neke realnije analize svega što se desilo i razloga koji su doveli do raspada benda.

Miran i Rona su radili scenarij za predstavu, ali znaš li je li osnovna ideja bila napraviti predstavu o bendu koji se tako raspada iznutra, ili je osnovna želja bila napraviti priču o nečemu takvom (glazbenom) u tom, određenom i specifičnom razdoblju New Yorka?

N: Da, mislim da je Ronina i Miranova osnovna misao bila napraviti predstavu o punku kao nekakvom stavu, nečemu što ima nekakvu beskompromisnost u sebi, ali prije one razvikane faze kraja sedamdesetih. Dosta je velik akcent na tom sudaru dva različita poimanja punka kao žanra i pojave u osobama Mickeya i Tommya. S jedne je strane tu potpuna isključivost, dok je s druge konformizam i pristajanje na bilo što i pretjerana, površna ambicioznost. Predstava ima svojevrsnu poruku ili pouku o odbacivanju establishmenta i naravi punka kao filozofije. Zapravo je najzanimljivije u cijeloj ovoj priči da se barem kroz ovu fikciju kazališta ostvarili neke dječačke snove o tome da smo u poznatom bendu ili što već. Barem u tih sat i pol.

Znači postoji doza nostalgije u svemu tome?

N: Da, da, naravno. Meni je to odlično jer sam vezan za tu glazbu, kao što su i Miran i Rona vezani za tu glazbu. Meni je to razdoblje New Yorka kao glazbenog centra svijeta i općenite umjetničke avangarde jednostavno nezamjenjivo.

ivan blažinović // 12/04/2018