Vlatko Stefanovski je 21. 02. 2014. u prostoriji malog pogona Tvornice u suradnji sa svojim izdavačem Croatia Recordsom napravio promociju svog novog albuma "Seir". Sama promocija protekla je u lijepom i ugodnom druženju. Prvo je Hrvoje Horvat najavio novi album maestra Vlatka, nešto o ugovoru s Vlatkom rekao je i čelni čovjek Croatia Recordsa, Želimir Babogredac. Na kratko nas je sam Vlatko Stefanovski počastio s par novih pjesama, solo na električnoj gitari. Poslije toga čekali smo jedan po jedan u redu da postavimo maestru par pitanja. Vlatko i ekipa iz Croatia Recordsa bili su jako strpljivi i nadasve profesionalni. Napomenuti ću da sam u hijerarhiji intervjua bio tek predzadnji, a Vlatko je između intervjua uzimao kratke pauze. Ipak je više od dva sata odgovarao na razna novinarska pitanja, pa su na kraju zamolili mene i kolegicu novinarku Danijelu Anu Morić da odradimo paralelni intervju, a ovim joj se putem zahvaljujem na par posuđenih pitanja.

J: Prije svega hvala na strpljenju. Jesi umoran? V: Malo mi treba da uzmem pauzu nakon pojedinog intervjua. Kad dajem intervjue, to je takva potrošnja koncentracije i energije. Sjećam se kad sam promovirao prvi album VS Trio, deset intervjua u Ljubljani, deset intervjua u Zagrebu. Daj mi tri koncerta da ti odsviram, nemoj da mi daješ tri inervjua. Ne zato što ja ne mogu komunicirati, nego sam stvarno iscrpljen nakon toga.

J: Sjećam se da sam gledao jedan dokumentarac s Pecom Popovićem, gdje je rekao da si ti pravi gospodin koji dolazi iz fine obitelji. Činjenica je da si ti jedan od rijetkih naših glazbenika koji je uspio bez ikakvih ekscesa, sve što si trebao reći, govorio si svojom gitarom.

V: Ne treba mi krivi PR, da se slikam polugol da bih prodao album. Ja ne vjerujem u tu vrstu afirmacije, ne vjerujem u taj značaj PR-a. Da bacim televizor s balkona hotela gdje sam odsjeo da bih prodao novi album. Mislim to ljudi možda na trenutak pročitaju tu vijest, a poslije je ignoriraju i zaborave. Ja pokušavam sviranjem to pokazati, da im nešto dam, razmjenim nešto s publikom i to kažem svojom muzikom. Nikad nisam inzistirao na nekim specijalnim scenskim efektima i video zidu. Htio sam da uvijek muzika bude u prvom planu. Ne da poslije ljudi razgovaraju o super osvjetljenju i sličnim pozadinskim i nebitnim efektima, već što se i kako sviralo.

J: Kad sam vidio omot novog albuma dvije stvari su me zainteresirale. Prvo na naslovnici ti s akustičnom gitarom, pomislio sam da se radi o akustičnom albumu, što nije istina. Također sam vidio dosta sponzora na stražnjoj strani cd-a, pa te želim pitati koja je priča oko toga, može li se bez sponzora snimiti album?

V: Ove odozada koje spominješ, to nisu sponzori. Svi oni su dali 0 eura za ovaj album. To su prijatelji i prijateljske firme. Nijedna od tih firmi nije platila ovaj album. Neke mi pomažu u mom oblačenju, a ove druge oko mojih instrumenata. To je uzajamno prijateljstvo i s moje strane skroman, veoma skroman način da ih afirmiram. S nijednom od tih firmi nisam potpisao ugovor, niti izigravam manekena u njihovim spotovima. Ja nisam takva osoba. Ja ako govorim, govorim kroz glazbu.

J: Kako sam album već poslušao par puta, čuje se zvuk gitare kakav si imao u vrijeme dok si radio s Gibonnijem, pomalo se čuje i utjecaj gitarista Scotta Hendersona i Stevea Lukathera.

V: I Steve Lukather i Scott Henderson su mi prijatelji. Mi smo generacija manje-više, tu smo negdje po godinama. Pripadamo istoj školi gitare. Svi smo se hranili Hendrixom, Claptonom, Jeff Beckom. To je ta moja generacija, a nadam se da se čuje malo i moj sound na albumu.

J: Kad su me prijatelji pitali kako zvuči tvoj zadnji album, ja bih im rekao da je najbliži zadnjoj fazi grupe Leb i Sol s kraja osamdesetih. Obzirom da si se puno razvijao kao gitarist, od onih jazz rock početaka s kraja sedamdesetih, pa prema skoro heavy metal zvuku krajem osamdesetih, jesi li ikad razmišljao da napraviš album zvukovno blizak onom jazz rocku s početka tvoje karijere s Leb i Sol ili je ta priča iza tebe? V: Vidiš, ja nemam više potrebe Leb i Sol da pravim. Ono što izlazi iz mene autorski, može ličiti na neki moj raniji rad, ali ja uopće ne gledam na to. Ja volim svoju memorabiliju iz tog vremena, svoje gitare i plakate iz tih dana, a najviše volim svoju frizuru iz sedamdesetih godina koju više ne mogu da imam. Znači imam respect prema svojoj ličnoj memorabiliji, ali ne pada mi na pamet da ponovo radim to isto. Dajem sebi neke nove izazove, tražim neka nova uzbuđenja, ali opet ne toliko radikalno. Ne mogu sad sitar da sviram ili ukulele. Suptilno bez velikih revolucija. Nisam taj format.

J: To se i čuje na novom albumu...

V: Ovaj album nije preterano ambiciozan, on je više ličan i privatan. On ne pretendira da osvoji svjetske top liste. Album je moja poruka mojoj generaciji, ne samo mojoj generaciji, već onima sličnog senzibiliteta, koji razmišljaju slično. Njima će se ovo primiti.

J: Vani si do kraja uspio s Krushevom, gitarističkom duetu s Miroslavom Tadićem. Ima priča koja kruži o tome kako ti dolaziš do njega u Los Angeles i pitaš ga: "pa dobro šta se tu svira, šta je in?" Miro ti odgovara: "Mi smo in!" Istinita priča?

V: Da. Tako je i bilo. Te godine kad smo objavili Krushevo, 1998. u Los Angelesu je bio hi-fi show i naš album su najviše koristili za testiranje skupih hi-fi zvučnika. Čak ni ne znam koje su to marke zvučnika, ali mnogima je cd "Krushevo" ostao referentna ploča koju i dan danas koriste pri testiranju hi-fi komponenti.

J: Tod Garfinkle koji je snimao i izdao "Krushevo" je veliki mag snimanja, koji se i dan danas trudi sniniti album da zvuči analogno i prirodno. Tvoja iskustva u radu s njim?

V: On je fenomenalan, fenomenalan muzički producent ali vrlo loš u smislu plasmana i marketinga. On ne brine o tom, njemu je važno da snimi album, a kako poslije da netko dođe do tog albuma je priča koja njemu uopće nije važna.

J: Možda ste tu slični?

V: Nismo. Ja se trudim promovirati album , sa svima razgovaram. Još par riječi oko Krusheva. To je moj najkultniji, najtraženiji album i najkradeniji. Ima jedno pet - šest ljudi kojima sam poklonio album, a kojima su ga iz kuće ukrali. Zato je to najkradenija ploča. Časna riječ. I dan danas me ljudi pitaju imam li koji primjerak za kućnu kolekciju. Ali nemam, imam samo još jedan za sebe.

J: Vidiš li koje poznate glazbenike na svojim koncertima?

V: Kad smo svirali u LA-u u prvom redu sjedio je Andy Summers,
jedan od najvećih fanova mog rada s Tadićem je upravo on, gitarist grupe Police. Gutao je ono što smo radili. J: Kako se tebi uopće sviđa Police kao bend?

V: Ja sam bio veoma inspiriran Policeom.

J: Stewart kao bubnjar?

V: Fenomenalan, jedan od najboljih. Oni su bili fenomenalan bend. Police je bio super.

J: Police ili Cream?

V: Cream. U svakom slučaju. Cream je bio revolucija. Oni su srljali i srljali, bez ideje o marketingu. A Sting je bio svjestan što radi i uvijek je malo kalkulirao. Cream su bili rock partizani i borci. Ozbiljni i beskompromisni igrači.

J: Koga si od domaćih glazbenika "pušio" u svojim počecima, tko je na tebe imao utjecaj, Korni Grupa, Time, Smak?

V: Ja sam odrastao na Korni Grupi, njihov sam najveći fan. Ja molim Kornelija da okupi ponovo Korni Grupu.

J: A Smakovci?

V: Imam veliki respect prema Smaku, ali tad sam već bio dorastao, već sam imao Leb i sol.

J: Da li su na tebe ipak više utjecali strani bendovi?

V: Moj brat je od mene stariji pet godina i njegov ukus je formirao moj ukus. Na svu sreću, imao je dobar ukus. Sve ploče Stonesa, Beatlesa, Dylana, John Mayalla i Blues Breakersa, Cream, sve sam ih upoznao u ranoj adolescenciji. Već sam s deset godina slušao Sgt. Peppers Lonely Hearts Club Band. Na to sam se navukao hipnotički, i od tada traje moja fascinacija rock and rollom, tom slobodnom muzikom koja lomi barijere.

J: Jesi li ikada razmišljao napraviti album tipa Friday Night in San Francisco, ali s domaćim muzičarima?

V: Prije petnaest - dvadeset godina sam s Bočekom i Točakom svirao na jednom mom koncertu u Beogradu na akustičnim gitarama, tad sam ih okupio. Znači, Kings of Strings prije Kings of Strings. Sad ne razmišljam o tome. Kad radiš s takvim veličinama kao što je Tommy (Emmanuel, op.a.), nema povratka na staro. Da budem iskren, volio bih svirati s Johnom McLaughlinom. He was my guru. On je čovjek koji toliko mnogo zna. I toliko toga je uradio. Dobio sam na poklon od svog brata "Complete works" Mahavishnu Orchestra. Fantastično izdanje.

J: Jesi li imao želju za klasičnom naobrazbom?

V: Imao sam želju, ali nisam stigao. Možda mi je bilo i potrebno. Znaš zašto? Kad sam svirao s Londom Symphony Orchestra, svi su svirali po notama, samo sam ja sve morao znati napamet. Olakšava posao ako možeš čitati partiture. Ali ima tu i prednosti, kad naučiš napamet, nikad ne zaboraviš.

J: Da li bi onda toliko dobro improvizirao, da si imao klasičnu naobrazbu?

V: Možda i ne, možda bih se bojao da idem pravcima koji su nedozvoljeni. U muzici postoje te "krive", nedozvoljene note. There are no rules, but there are laws. Znači, ne postoje pravila, ali postoje zakonitosti. Zakonitosti moramo poštovati, a pravila moramo rušiti.

J: Kapica kao trademark?

V: Kapica mi je frizura. Ako naletiš na granu, možeš sačuvati oko. Ili se zaštititi od sunca. I reflektora.

J: Kakvu glazbu danas slušaš? Pratiš li alternativnu scenu?

V: Više volim svoju distorziju, nego tuđu. Kad primjetiš da si već prošao tu fazu, onda je jednostavno preskočiš. Izbrišem taj file. Od gitarista, nedavno su me pitali za Johna Mayera, odličan mi je. Ali po meni, najbolji mladi, ili srednje generacije, Derek Trucks. He is my favourite. On svira najbolje. Najbolji je blues gitarist na svijetu u ovom trenutku. Ima još jedan šminker, Joe Bonamassa. But he is not my cup of tea. Previše je nafuran na svoj image. Previše je self-centered.

J: Stevie Ray Vaughan?

V: Wow, jedan od najvećih, odmah do Hendrixa.

J: A Kenny Wayne Shepherd?

V: Nisam ga dovoljno slušao.

J: Kada bi morao birati što ćeš slušati do kraja života, CD, vinil ili Youtube, što bi odabrao?

V: Youtube. Postoji i novi program, Deezer. Nama fetišistima fali taktilnosti. Da album dotakneš, da ga pomirišeš... Ja sam se davio u albumima, mirisao sam ih, posebno ploče. Čitao sam tekstove, tko je kuhao kavu na sessionima. Tada smo imali vremena. Danas je sve business, sve je brzo, sve brzo dobiješ. Jedan click i dobiješ album. Sve ima svoje pro i contra.

J: Engleska ili američka blues škola?

V: I jedna i druga imaju svoju težinu, ali američka u svakom slučaju.

J: Vlatko, hvala ti.

V: Hvala tebi.

jura // 22/02/2014