Stari znanac zagrebačke publike Eric Sardinas, blueser daleko poznate demonske energije, opet je svratio u naše krajeve i to u sklopu sedmog izdanja Zagreb international blues festivala.

Radi se o jednom od posljednjih istinskih blues majstora tj. čovjeku kojem blues nije samo svirka i glazba, nego stil života. Vječno na turnejama, godinama on the road, Sardinas živi život u kojem mu mali rock and roll klubovi predstavljaju dnevni boravak, u kojem često jede po kućama fanova i prijatelja kojih ima u svakom kutku svijeta, a i vjerojatno se može pohvaliti činjenicom da nema tog američkog i europskog rock šanka na kojem on nije popio dupli whiskey. Prije Sardinasa, predstavila se zagrebačka klupska legenda Eduard Jimmy Matešić odsviravši nekoliko pjesama s njegovog solo albuma Hard Times te zanimljivu obradu svima poznate House of the Rising Sun. Radi se o ugodnom akustičnom folk - bluesu u kojem Jimmy pokazuje izvrsnu fingerpicking tehniku sviranja, odnosno kombiniranja akorda i bas linija koje palcima u savršenom ritmu uspijeva odsvirati. Da je žamor iz pozadine kluba bio manji, doživljaj bi bio puno bolji - dakle, Jimmya poslušati u nešto intimnijem ambijentu je svakako preporuka.

Dvadesetak minuta nakon Matešića, vidio sam da domaćin Pišta nosi prema backstageu čašu obilne doze žestokog pića, što je bio znak da će Sardinas uskoro izaći. Kao i obično na njegovim koncertima, cure su se poredale u prvim redovima nadajući se biti primijećene, dok su momci sa zdravom dozom zavisti nepomično promatrali vratolomije koje je Eric izvodio sa slideom po umornim, vidno oštećenim, ali žilavim gitarama. Ritam sekcija, dakle, bubnjar Demi Lee Solorio i basist Paul Loranger su svoje odsvirali korektno, no ništa više od toga. Koliko se sjećam, u prošlosti je Eric imao osjetno kvalitetniju i energičniju ritam sekciju koja je i njega na pozornici tjerala da bude još bolji - ovako sam imao dojam da ga nedovoljno inspiriraju te da mu služe samo kao pratnja i podloga, a ne da funkcioniraju kao cjelina tj. pravi bend.

Imena pjesama koje je svirao nisu nikad bila važna, nema tu nekih iznenađenja, a ni hitova osim možda Get Down to Whiskey. Ljudi koji redovito dolaze na njegove koncerte znaju da Eric ne eksperimentira niti se mijenja, ne odmiče ni milimetra od svog delta mississippi slide rock'n'bluesa, drži se svojih principa ne mareći za trendove i zahtjeve glazbene industrije. On se bavi glazbom, ali nikada nije bio niti će biti dio glazbenog biznisa. Teško je opstati tako, no njemu uspijeva, polako ali sigurno uspostavio je malu, ali vjernu bazu fanova s kojom se aktivno druži i komunicira nakon svirki. Ranije je znao zapaliti publiku skakanjem po šanku, ritualnim paljenjem gitare, no ovaj put nije bilo tih stvari. Eric je nešto smireniji s tog aspekta, glas umorniji, no prsti i ruke su lepršavi i spontani kao i prije. Energija je ono što je poanta njegovih svirki, svojom pojavom donosi duh radničkog juga Sjeverne Amerike, texaških pustinja, prljavih barova, iskonskih bluesera koji su živjeli na rubu ili izvan zakona. O njemu se ne zna puno, djeluje kao misteriozan lik iz romana, mnogi mitovi kruže a jedan od njih je da duh Roberta Johnsona živi upravo u Ericu Sardinasu, stoga večeras posjetite Hard Place gdje će Eric ponoviti svirku te iskoristite ovu jedinstvenu priliku. Iako je blues danas širok pojam te lako dostupan, morate znati da je ovo nešto drugo, ovakav korijenski blues koji Eric izvodi je vrlo rijedak, skoro da je i izumro.

Materijalno skroman, ali duhom i iskustvima bogat život i karijera ovog istinskog bluesmana može biti primjer svima koji žele živjeti od rock glazbe, mit's a long way to the top if you wanna rock and roll, a na vrhu nema ni glamura ni slave…

jake // 28/04/2016

> vidi sve fotke // see all photos